Trebamo li baš svakoga razumjeti? Pristup u koji cijeli život vjerujem možda zapravo nije najbolji izbor

Ovaj put bih vam željela dati jednu temu za razmišljanje koja je meni bila aktualna ovih dana.

U proteklom tjednu sam kolumnu započinjala više puta no nijednu temu nisam uspijevala dovršiti i na kraju je izronila ova.

Nedavno sam bila na još jednoj ATL Europe konferenciji koja se ovoga puta održavala u Hrvatskoj, u Puli. Kao i uvijek, bilo je puno zanimljivih predavanja i pregršt raznoraznih događanja. Htjela sam vam pisati o nekim divnim stvarima koje su se dogodile, kao što je bila jedna več̣er u kojoj se nas sedmero spontano okupilo u lobbyju hotela i dva sata se nismo prestali smijati. Bio je to jedan od onih trenutaka kada vas trbuh boli od hihotanja jer ne možete prestati. Takvi trenuci su toliko rijetki u našim životima, a beskrajno su dragocjeni i donose divne zdravstvene dobrobiti - nakon te večeri baš sve smo sjajno spavale te noći.

No tu vam temu nisam uspjela dovršiti jer se jedna manje lijepa tema u mojim mislima stalno probijala u prvi plan. Naime, na ovoj konferenciji se dogodilo nešto na što nismo bili navikli - jedna je osoba iz dana u dan imala sve snažnije epizode ispada bijesa.

Pa je ono o čemu vam istinski želim pisati moja unutarnja (moralna) dilema o tome kako se treba postaviti u takvoj situaciji. Odnosno, je li moj način kako sam do sada postupala i razmišljala ispravan.

Nove eksplozije

Ta je osoba, nazvat ću ju za ovu priliku Irma, svojim ponašanjem i napadima povrijedila mnoge sudionike konferencije. Ja sam bila među prvima na koje se otresla no začudo sam u tom trenutku ostala potpuno mirna i pokušala razumjeti što se tu dogodilo. Moj uvid je bio da je Irma u sebi vjerojatno nakupila puno ljutnje zbog tko zna kojih stvari koje se događaju u njezinom životu i da je bio potreban samo mali razlog izvana da ta ljutnja nekontrolirano izleti van. Bila je na neki način poput pretis lonca punog vruće pare, a ja sam i ne sluteći dodirnula crveni gumb za otvaranje poklopca. Kako smo sasvim sigurno u životu svi imali takve epizode da smo se neprimjerenom jačinom obrecnuli na nekoga jer smo u sebi prije toga nakupljali nezadovoljstvo zbog sasvim drugačijih stvari, nisam se na takvu reakciju naljutila. Imala sam osjećaj da Irma zapravo treba pomoć i da bi s nekim dobrim terapeutom trebala poraditi na svom bijesu i njegovim uzrocima.

No u idućim danima su se događale Irmine nove eksplozije, napadi i okrivljavanja prema mnogim sudionicima, i tijekom predavanja i u slobodno vrijeme. I neke moje bliske i drage prijateljice bile su pri tom jako povrijeđene. U danima nakon kongresa o tome smo raspravljale i u meni se događala velika dilema - trebaju li ljudi koji se ponašaju poput Irme biti na neki način kažnjeni ili bismo svi trebali tome pristupiti tako da toj osobi (koja u svojoj dubini očito nosi veliku bol) pomognemo. Terapeut u meni je želio pomoći, a i ja sama sam ju željela razumjeti i možda na neki način pridonijeti da osvijesti kakav joj se proces događa i kako time utječe na druge. I da nađe način da to pokuša popraviti.

Svi drugi su krivi

S obzirom na to da je nakon Pule (već po svojem prijašnjem planu) Irma došla na nekoliko dana u Zagreb odlučila sam se s njom naći. Osim potrebe da s njom porazgovaram imala sam i potrebu da joj uzvratim ljubaznost jer je ona mene jednom vodila po svojem gradu kad smo tamo bili na konferenciji. I tako smo se našle.

Iako je naš susret bio vrlo ugodan (i reklo bi se srdačan), kad smo došle do teme njezinih epizoda ljutnje shvatila sam da je potpuno uvjerena kako su svi na koje se naljutila to i zaslužili, svi drugi su bili krivi, nigdje ni trunke svjesnosti koliko ih je povrijedila niti potrebe za isprikom. I nigdje prostora da ju ponukam da uđe dublje u uzroke i poradi na tome s terapeutom. I odjednom sam shvatila da ja Irmu zapravo ne mogu razumjeti i da joj isto tako uopće ne mogu pomoći. I da ovakav moj pristup u koji cijeli život vjerujem (tko tebe kamenom ti njega kruhom) možda zapravo nije najbolji izbor. Jer ako ljudi koji povređuju druge ne osjete nikakve posljedice svojih djela nego ih se pokušava razumjeti, moguće je da uopće nikada ne shvate što čine. A ja sam umjesto pokušaja da pomognem povreditelju trebala radije usmjeriti svoju energiju na zaštitu povrijeđenih.

Svaka neugodna situacija u sebi krije vrijedne lekcije za sve koji su uključeni pa sam i ja u ovoj dobila svoju lekciju. A što vi mislite o ovoj temi i kako se postavljate u sličnim situacijama?