Što napraviti kada vas dijete frustrira?

Piše: dr. sc. Maja Petković, magistrica rehabilitacijske edukacije, Program Svjesno roditeljstvo • svjesno-roditeljstvo.com

Prirodno je da su djeca na putu svog odrastanja sebična, samovoljna, zahtjevna i htjela bi da se svijet vrti oko njih. Isto tako prirodno je da je i roditelj prije svega čovjek, a ne "superčovjek" sa super savršenim moćima, nego da ima svoja ograničenja. Tako uz roditelja dijete uči da postoji NE i da postoji granica, da postoji poslije i da postoje drugi ljudi sa svojim potrebama. Međutim, ovo nije lekcija koju će dijete naučiti iz prvog pokušaja.

Što si prije to prizna, i sam odnos s djetetom će biti iskreniji i manje opterećen krivnjom. Prihvaćanje situacije ne znači da ćete reći djetetu da vas živcira, jer dijete, kao prvo, ne zna što to znači, a kao drugo, šaljete mu poruku (učestalo nesvjesno) da je ono krivo jer se vi tako osjećate, tj. krivnju i odgovornost za svoje emocionalno stanje prebacujete na njega.

Tko je kriv i što učiniti

Dijete ne može biti odgovorno za emocionalno stanje roditelja, jer je po definiciji dijete samo dijete, a odgovornost nose odrasli - kako za dijete, tako i za vlastito emocionalno stanje. Međutim, nameće se pitanje što napraviti, a da ne upadnete u krug kritiziranja i osuđivanja djeteta i/ili sebe?!

Prvo što trebate učiniti u situaciji koja vas živcira je upitati se: "Kako se trenutno osjećam?"
Uzmite pauzu i razmislite o tome na trenutak. Ako vas nešto ljuti upitajte se: "Što je to što me ljuti?" Je li to ponašanje djeteta - npr. da dijete odbija pospremiti igračke, ili je to prkos koji dijete svako toliko pokazuje. Možda je to sama situacija nereda koja je nastala uslijed nepospremanja i na koju morate potrošiti dodatno vrijeme, a vi ste pod stresom. Ovisno o vašem odgovoru, ovisit će i rješenje situacije.

Ako vas ljuti djetetovo ponašanje...

Dijete uči kontrolirati svoje ponašanje pomoću odraslih.

Ideja je kako postaviti granice s poštovanjem, a ne iz mjesta nadmoći u kojoj često kao odrasli koristimo kritiziranje, posramljivanje i kažnjavanje. Granice omogućavaju sigurnost, ali isto tako, ako su prekrute, postaju prepreka u izražavanju sebe. Tako, primjerice, u situaciji pospremanja dijete u najvećem broju slučajeva ne posprema igračke, jer mu se ne da. Kao odrasli možete zrcaliti djetetu emocionalno stanje i reći mu: "Vidim da ti se ne da pospremati, ali to je dogovor. Ako ti treba pomoć - pitaj me, pa možemo zajedno.", što nije isto i ako kažete: "Opet nisi pospremio igračke! Koliko ti puta to moram reći?!". Poruku koju ovdje šaljete je da ste ljuti, ali ga ujedno kritizirate i osuđujete. Reakcija na osudu i kritiziranje je otpor i obrana tako da dijete odbija pospremiti ili, pak, radi drame oko pospremanja. Nitko ne voli biti kritiziran i osuđivan. U postavljanju granica budite jasni, dosljedni i pošteni.

Ako vas ljuti djetetov temperament...

Svako dijete je drugačije i rađa se sa setom osobina koje određuju njegove reakcije na događaje oko njega - kako izražava emocije, kako se nosi s frustracijom, promjenama, novim situacijama i tako dalje. Takav set urođenih osobina zove se temperament i ne možete ih mijenjati. Ponekad je upravo to glavni kamen spoticanja između djeteta i roditelja. Jedna od osobina temperamenta je i upornost ili u žargonu zvana tvrdoglavost. Umjesto da vodite bitke koje ne možete dobiti (osim ako ne koristite moć i lomite djetetovu volju primjenom kazne i prisile) ponudite izbor tamo gdje je moguć, držite granicu tamo gdje je ona nužna i potrebna, i uvedite dogovor. Djetetovo poštovanje i povjerenje morate zavrijediti i ne dolazi samo od sebe samo zato što ste vi roditelj.

Ako vas djetetovo ponašanje izuzetno živcira, a ne znate zašto...

Možete se naći u situaciji kada na određeno djetetovo ponašanje imate "alergijsku reakciju". Pri samoj pomisli na ponašanje možete osjetiti tjelesne senzacije (npr. srce brže lupa, udah je kratak, a u želucu osjećate nervozu). Roditelji mogu biti svjesni (iako ima veliki broj situacija u kojima to nisu) da je njihova reakcija malo pretjerana, međutim intenzitet tjelesne reakcije je takav da osjećaju da nemaju kontrolu nad sobom.

U ovakvim situacijama ono što se događa jest da je djetetovo ponašanje samo okidač za reakciju roditelja, a koju je roditelj već negdje prije doživio samo u interakciji s drugim ljudima. Psihološki gledano dolazi do prelijevanja prošlog emocionalnog iskustva u trenutnu situaciju.

Ako je ovo slučaj, dva su moguća rješenja.

1. Jedno je napraviti odmak od situacije. Udahnuti. Promotriti svoje emocije, promotriti situaciju, ne reagirati na prvu te dati sebi izbor djelovanja.
2. Drugo rješenje je psihoterapija kao vid emocionalne tjelovježbe u kojoj se dublje mogu istražiti emocionalna stanja i razriješiti neke neriješene prošle situacije.

Ako vam je jednostavno previše...

Roditeljstvo znači i stres - i to ne male povremene količine stresa, nego nepredvidive količine stresa. Ako ste pod stresom slabije se nosite s frustracijom. Ako ne kanalizirate stres on ostaje u tijelu, a samim time pada i nivo vaše tolerancije. Odraslost znači odgovornost, a odgovornost, između ostalog, znači pobrinuti se za svoje potrebe. Ako uskraćujete sebi i svom tijelu odmor i užitak, te ako se samo praznite zbrinjavajući druge, niste u ravnoteži tj. vaša srce "nije namireno". Djeca čeznu biti zbrinuta. Ako toga nemate dovoljno za sebe, teško da ćete moći dati djeci, barem ne na duge staze. Stoga je vrlo važno naglasiti kako je sasvim ok, poželjno, pa čak i nužno pobrinitu se za sebe.