Mame Tanja i Ida o odgoju: Djeca vape za razumijevanjem i sigurnošću, a mi im pružamo internet i kontrolu

Sve više djece nosi osmijeh na licu, a tugu u srcu – mentalno zdravlje najmlađih postalo je tiha kriza našeg vremena. Prema UNICEF-ovu izvještaju iz 2024., čak 11,2 milijuna djece u Europi suočava se s problemima mentalnog zdravlja, a većina njih kao glavni izvor stresa navodi školu. U svijetu u kojem se od najmlađih sve više očekuje, a sve manje ih se čuje, jedno pitanje postaje ključno: znamo li kao roditelji prepoznati kad naše dijete treba rame za shvaćanje?

Taj pojam - rame za shvaćanje - pretvoren je u istoimeni priručnik nastao u sklopu društveno odgovornog projekta Mentalna higijena, koji roditeljima nudi jednostavne, ali duboke uvide u to kako bolje razumjeti, čuti i podržati svoje dijete. Autorica priručnika, Tanja Hrvatin Šimičić, stručnjakinja za rani i predškolski odgoj, kroz njega želi pokazati da djeca ne trebaju savršene roditelje, nego one koji su spremni učiti, griješiti i rasti s njima. Kampanji su se pridružila i poznata lica poput Ide Prester. Upravo ona i Tanja u otvorenom razgovoru govore o pritiscima koji danas oblikuju djetinjstvo, o tome zašto djeca trebaju vidljive roditelje, ali i kako svatko od nas može postati ona sigurna luka koju naše dijete traži. Priručnik je besplatan i dostupan u Kutku za roditelje na platformi Mentalna higijena.

Tanja, Ida, obje ste i mame i žene koje javno govore o emocijama i mentalnom zdravlju. Kad čujete izraz mentalna higijena, što vam prvo padne na pamet?

Tanja: Kad čujem izraz mentalna higijena, pomislim koliko često peremo zube, a koliko često peremo misli, emocije, napetosti koje nosimo u sebi te sva ona iskustva iz djetinjstva koja su ostala začahurena u tijelu i nesvjesno djeluju na nas. Za mene je mentalna higijena briga o sebi, o onom unutarnjem dijelu koji često zapostavimo. Kao što mi je svakodnevna higijena tijela prirodna i redovita, tako mi se važno i redovito brinuti o svom mentalnom i emocionalnom stanju. Konkretno, za mene to znači rad na sebi kroz psihoterapiju, ali i kroz svakodnevne prakse poput disanja, osvještavanja stanja tijela i svjesnosti. Rad na sebi omogućuje dublje, ispunjenije i zrelije odnose te mirniji, sretniji život. Kad roditelj radi na vlastitoj mentalnoj higijeni, mijenja se i odnos s djetetom, ima manje borbi, više svjesnosti i poštovanja. Jutros mi je, primjerice, to značilo da sam, kad sam bila preplavljena jer sam shvatila da uz milijun obaveza imam i trening u 9 sati, postala grublja prema djetetu – prigovarala sam i bila hladna, jako ljuta na svoje dijete. Tada sam stala. Izašla sam iz tog unutarnjeg kaosa, svjesna da je to moj problem, a da moje dijete samo pokazuje tipično dječje ponašanje. Prišla sam mu, zagrlila ga i rekla: "Oprosti, nisam se osjećala dobro. Nije bilo u redu da sam tako gruba." On me jako zagrlio. Nakon toga se bez problema obukao, bio sretan – i sve je teklo mirno. Zašto? Zato što je mama, zahvaljujući vlastitoj mentalnoj higijeni, uspjela preuzeti odgovornost za svoje osjećaje, popraviti odnos i djetetu dati ono što mu treba – mirnu, svjesnu i staloženu prisutnost.

Ida: Kao majci, prvo mi padne na pamet svakodnevna briga o emocionalnom stanju – i njihovom i mom. Mentalna higijena je za mene kao pranje zuba, nešto što radiš redovito i ne čekaš da te zaboli. To su razgovori prije spavanja koje imam sa svojim dečkima, to je pitanje "kako se osjećaš", to je prostor da budu tužni ili ljutiti i prožive emocije koje su naša supermoć. Shvatila sam da ne mogu biti dobra mama ako nisam u redu sa sobom. Mentalna higijena znači da i ja imam pravo na emocije, na loš dan, na traženje pomoći.

Tanja Hrvatin Šimičić ističe da roditelj treba biti model ponašanja koje želi vidjeti u djetetu

VANESA PANDŽIĆ/CROPIX

Priručnik Rame za shvaćanje nastao je iz potrebe da se pomogne roditeljima tinejdžera. Koji su najveći izazovi u odgoju djece? Što znači biti podrška, a ne kontrola?

Tanja: Najveći izazovi danas su brzina života i prerana izloženost djece društvenim mrežama, koje ih čine emocionalno nezrelijima i ranjivijima. To se zatim odražava na njihovo ponašanje, odnose s vršnjacima i općenito na kvalitetu života. Brzi tempo, orijentiranost na materijalno i stalna povezanost s ekranima dovode do toga da smo i mi odrasli sve manje prisutni. Obitelji su udaljenije, djeca imaju manje bliskih odraslih u životu, a prazninu često popunjavaju mobiteli i igrice koje ih, kao i nas odrasle, lako "zarobe". Nedostaje nam sporosti, dosade i zajedničkog vremena bez cilja, upravo onog u kojem se gradi povezanost. Zbog iscrpljenosti roditelja i previše obaveza, odnosi u obitelji pate, a djeca gube onaj osjećaj sigurnosti koji nastaje u svakodnevnom kontaktu i miru. U svemu tome djeca ne trebaju kontrolu nego podršku. Biti podrška, a ne kontrola, znači moći biti s djetetovim emocijama, a ne ih pokušavati riješiti, više slušati dijete, a manje savjetovati i zapovijedati, postavljati granice s poštovanjem, a ne posramljivati, posjedovati vještine asertivne komunikacije, preuzeti odgovornost za vlastite reakcije, biti model ponašanja koje želimo vidjeti u djetetu.

Ida: Najveći izazov je otpustiti onu generalsku ulogu. Nas roditelje okolina uči da moramo sve kontrolirati, da smo odgovorni za svaki njihov korak. Ali podrška znači biti tu, slušati ih, uključiti ih u odluke. Kod nas doma smo mi tim. To znači da ja nisam general, a oni nisu vojnici. Slušamo njihovo mišljenje, sudjeluju u obiteljskim odlukama i damo im prostor i da griješe. Ne uspijevamo uvijek, ali trudimo se.

Djeca odrastaju u svijetu brzih promjena, društvenih mreža i stalnog uspoređivanja. Kako ih naučiti da budu emocionalno snažna, a da se pritom ne izgube u toj buci?

Tanja: To se razvija kroz odnos koji s djetetom gradimo. U svakoj situaciji kad dijete ne sluša, kad ima tantrum, kad smo mi umorni, nervozni ili preplavljeni, što tada radimo s time? Emocionalna snaga gradi se kroz iskustvo koje dijete ima s nama, kroz ton glasa, izraze lica i način na koji se nosimo s vlastitim emocijama. Dijete stvara sliku o sebi prema tome što vidi u našim očima i postupcima. Biti povezan ne znači popuštati. "Ne" i dalje ostaje "ne", ali izgovoreno s poštovanjem i toplinom.

Ida: Svojim dečkima prvo pokazujem da emocije nisu slabost. Kod nas se može plakati, može se reći "bojim se", "ljutit sam" ili "tužan sam". Učimo ih da su emocije naša supermoć, a ne nešto što trebaju skrivati. Zatim gradimo bliskost uz pomoć razgovora, zagrljaja, jer grljenje i škakljanje u krevetu naš je omiljeni sport prije spavanja.

Tanja, u priručniku pišete da povezanost ne isključuje granice. Ida, vi ste poznati po otvorenom i prijateljskom odnosu sa sinovima. Kako u praksi balansirate između topline i autoriteta?

Tanja: Granice su izrazito važan dio mog roditeljstva, jer djeca još nisu dovoljno razvijena da sama donose sve odluke. Kao što ne bismo pustili bebu da sama odluči hoće li puzati prema strmim stepenicama, tako i starije dijete trebamo voditi u situacijama za koje još nije spremno. Ako moje dijete ne želi ugasiti crtić, ja uzmem daljinski i ugasim. Ako moramo izaći van, a ono se ne želi obući, nosim ga i obujem ga u autu. Ako tinejdžer želi ići s društvom za koje osjećam da nije sigurno, reći ću mu: "Razumijem da ti je teško, ali odlučila sam da ne ideš." Isto tako, ako traži mobitel prije 13. godine, objasnit ću da razumijem koliko mu je to važno, ali da ga još neće dobiti jer šteti njegovom razvoju. Granice su zaštita, ne kazna. Kazna bi bila: "Nema mobitela tjedan dana jer si zakasnio doma."

Ida: Toplina je kod nas svakodnevna i učimo da nježnost nije rezervirana samo za cure. Ali to ne znači da nemam pravila. Imam granice, imam očekivanja, a oni znaju zašto ta pravila postoje jer smo o njima razgovarali. Nisam im prijateljica u smislu da sve dopuštam, ali jesam osoba kojoj se mogu obratiti bez straha. Autoritet ne mora biti hladan i loš, može biti topao i prijateljski.

Na što se današnja djeca najviše žale, što im zapravo najviše "fali"? Jeste li kroz svoj rad (ili roditeljstvo) primijetile nešto što se ponavlja?

Tanja: U priručniku sam navela primjer dječaka koji "visi" na kompjuteru i kaže: "Gledam jesu li mi prijatelji online." Zapravo on traži povezanost. Rekao je i da su mu roditelji često nedostupni, doznala sam da ga odgajaju kaznom i nepredvidljivošću. U takvim okolnostima dijete se okreće onome što mu daje barem privid razumijevanja – društvenim mrežama. Ono što djeci zapravo najviše nedostaje jest kvalitetno vrijeme i osjećaj zajedništva. Ne "posebni izleti" ni "veliki trenuci", nego svakodnevni kontakt, razgovor, suradnja, kad nešto radimo zajedno, kad se osjećaju korisno i viđeno. Mobitel ih kratkoročno napuni i nakon toga su prazniji, odnosi ih istinski pune.

Ida: Moji roditelji su oduvijek stvarno angažirani i dobronamjerni, ali često mi je nedostajalo bliskosti. Teško je postići blizak odnos s tinejdžericom, znam to, ali mi roditelji to znamo raditi na krivi način. Tad mi nije trebala uputa i rješenje, nego samo netko da me sasluša. Zato danas s mojim dečkima inzistiram na tom prostoru otvorenosti i povjeravanja.

Ida Prester kaže kako je grljenje s djecom i škakljanje u krevetu njihov omiljeni sport prije spavanja

TOMISLAV KRIŠTO/CROPIX

Kad se sjetite vlastitih tinejdžerskih dana, što biste tada voljele da su vaši roditelji znali ili razumjeli o vama? Ima li nešto što danas radite drugačije upravo zbog tog iskustva?

Tanja: Svaki roditelj daje svoj maksimum u trenutku kad odgaja. Svi griješimo i to je u redu. Važno je da budemo svjesni i onoga što nam je nedostajalo i onoga što smo od svojih roditelja dobili dobro. Kad se osvrnem na svoje tinejdžerske dane, mislim da mi je najviše nedostajao interes za moj unutarnji emocionalni svijet. Zato danas svjesno nastojim biti roditelj koji se povezuje s djetetovim unutarnjim iskustvom.

Ida: Voljela bih da su znali da moje emocije nisu drama, nego stvarni osjećaji. Da plakanje nije slabost. Da mi ne treba uvijek rješenje, nego mi ponekad samo treba da me netko sasluša. Zato danas s mojim dečkima inzistiram na tom prostoru, da mogu biti ranjivi i proživjeti sve što osjećaju.

Čega se najviše bojite kad pomislite na budućnost svoje djece i što vas najviše smiruje?

Tanja: Najviše se bojim hoće li moje dijete držati emocije u sebi i biti sklono anksioznosti ili depresiji. To je iskreno, no naši strahovi često nisu racionalni. To je moj. Drugi strah je kakvim će društvom biti okruženi. Danas mnogi roditelji daju djeci pametne telefone već u predškolskoj dobi, djeca sama biraju sadržaje na YouTubeu i provode sate pred ekranima. Dokazano je da djeca koja koriste pametne telefone prije 13. godine imaju snižene vještine emocionalne inteligencije. Voljela bih da moja djeca odrastaju u društvu koje poznaje kontakt, povezanost i svjesne odnose, a ne virtualne zamjene za njih. A ono što me smiruje jest misao: "Što god došlo, s time ćemo se nositi, jer znamo kako." Znam to jer od početka gradimo kvalitetan odnos s djecom. Ne kažnjavamo, ne vičemo, ne uvjetujemo. Postavljamo čvrste granice, ali se povezujemo i učimo ih razumjeti. Zato svakom roditelju želim reći: nemoj čekati. Vrijeme da kreneš ulagati u odnos s djecom je sada. Kroz učenje o odgoju mijenjaš sebe, a kad roditelj raste, dijete prirodno slijedi.

Ida: Najviše se bojim rata, iskreno. Mislim da je svaki roditelj koji prati zbivanja u svijetu anksiozan i zabrinut. Na ovoj našoj plavoj planetici događaju se ružne stvari, djeci posebno. Živim u nadi da će generacija naše djece znati bolje i pametnije.

U priručniku stoji "roditelji često kažu: svaki tvoj savjet mene vrati k sebi". Jeste li se i same, kroz roditeljstvo, morale vraćati sebi, učiti postavljati granice, ali i pokazivati ranjivost?

Tanja: Svaki naš postupak prema djetetu govori o nama, ne o djetetu. Roditelji često misle da viču zato što je dijete neposlušno ili tvrdoglavo. Ali nije dijete uzrok, nego naš unutarnji doživljaj, naša prošlost, naši obrasci i trenuci kad ne znamo kako regulirati vlastita stanja. Zato svaki moj susret s djetetom, pogotovo kad mi je teško, zapravo je moje vraćanje k sebi. Tada više pažnje posvetim svom tijelu i onome što se u njemu događa, nego ponašanju djeteta. Jer to je jedini način da prepoznam što je u meni aktivirano, da prekinem nesvjesni obrazac i odaberem svjesnu reakciju, onu koja pomaže i meni i djetetu.

Ida: Svaki dan. Roditeljstvo je ozbiljan rad na sebi. Ne možemo biti povezani sa svojom djecom ako nismo dobro povezani sa sobom. Važno je da se na tom polju redovito educiramo, rastemo i tražimo pomoć kada nam je potrebna. Zapravo, najvažnije je što svoju djecu svakodnevno učim da i oni mogu biti ljudi, a ne samo težiti savršenoj verziji sebe.