Zašto je sve više nasilja među vršnjacima? Terapeutkinja: ‘Ključni odgovori kriju se u obiteljskoj atmosferi‘

U posljednjih nekoliko mjeseci crna kronika vezana uz nasilje među djecom i mladima postala je gotovo svakodnevica. Gotovo da ne prođe dan bez nove snimke tučnjave, fizičkog sukoba u školskom hodniku, napada na ulici ili uznemirujućeg videa vršnjačkog nasilja koji se širi društvenim mrežama. Vijesti se mijenjaju, komentari se gomilaju, a dojam da smo otupjeli na ovakve pojave postaje sve jači. U takvoj buci najčešće se čuje pitanje: ‘Kog vraga radi škola i gdje je sustav i zašto je zakazao?‘

Nitko se ne rađa agresivan; nasilno ponašanje oblikuje se kroz odnose, modele i emocionalnu klimu kojoj je dijete svakodnevno izloženo

BENEDEK ALPAR/SHUTTERSTOCK

Mjesto gdje nasilje najčešće počinje

No kao terapeut i roditelj smatram da je važno vratiti fokus na mjesto gdje nasilje najčešće počinje, ali i gdje se može najučinkovitije spriječiti: na obitelj. Sustav može biti potporanj, škola može intervenirati, ali primarna odgovornost uvijek ostaje na roditeljima, skrbnicima i odraslima koji stvaraju emocionalnu i moralnu klimu u kojoj dijete odrasta. Želim naglasiti da se u ovom osvrtu fokusiram na djecu agresore. Nitko se ne rađa agresivan; nasilno ponašanje oblikuje se kroz odnose, modele i emocionalnu klimu kojoj je dijete svakodnevno izloženo. Dijete postaje agresivno onda kada nema druge, zdravije načine reguliranja emocija osim onih koje vidi kod odraslih.

Uloga obitelji u razvoju emocionalne samoregulacije

Djeca se ne rađaju s razvijenom sposobnošću samokontrole, empatije ili konstruktivnog rješavanja sukoba. Ti kapaciteti oblikuju se i uče u ranom odnosu s roditeljima, u trenucima kada je dijete viđeno, smireno, vođeno i emocionalno podržano.

Važno je naglasiti da djeca agresori ne dolaze isključivo iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa ili disfunkcionalnih sredina. Često se radi i o djeci iz obitelji u kojima su roditelji visoko pozicionirani ili vrlo zauzeti, često zbog zahtjevnih karijera. Takva djeca mogu imati sve materijalno što požele, ali im nedostaje kvalitetno vrijeme, razgovor i emocionalna prisutnost odraslih. Taj nedostatak pažnje i vodstva jednako može otežati razvoj sposobnosti regulacije osjećaja, što ponekad vodi agresivnom ponašanju. Također je uočljivo da djeca agresori često dolaze iz okruženja u kojima su granice nejasne ili nedosljedne, ali jednako tako i iz emocionalno hladnih obitelji. Agresija nije posljedica „preblagog“ odgoja, nego nedostatka učenja kako prepoznati i smiriti vlastitu ljutnju. I to učenje počinje godinama prije škole, u domu.

Obiteljska dinamika i razvoj djece agresora

Agresija nije slučajna niti urođena: ona se uči. Dijete postaje agresor kada živi u okruženju u kojem:

• ne dobiva dovoljno emocionalne regulacije,
• nema dosljednih granica,
• svjedoči povišenim tonovima, konfliktima ili pasivnoj agresiji,
• roditelji ne upravljaju vlastitim emocijama,
• ili uči da se moć i kontrola postižu prijetnjom, zastrašivanjem ili dominacijom.

U takvom kontekstu razvija se dijete agresor koje koristi nasilje kako bi se osjećalo sigurnije, jače ili viđeno.

Ako se u obitelji komunicira agresivno, omalovažava, kritizira ili bježi od odgovornosti, dijete oblikuje isti obrazac

PICS FIVE/SHUTTERSTOCK

Roditeljski stilovi i odgovornost odraslih

Često se kaže: kakvi roditelji, takva djeca. To nije optužba, nego činjenica da djeca najviše uče promatrajući odrasle. Ako se u obitelji komunicira agresivno, omalovažava, kritizira ili bježi od odgovornosti, dijete oblikuje isti obrazac. Suprotno tome, ako roditelj modelira smirenost, empatiju i odlučnost, dijete razvija kapacitet samoregulacije. U praksi se sve češće susreću dva ekstrema roditeljskog pristupa, koja mogu utjecati na razvoj djece agresora.

Prvi, i vjerojatno najčešći, je tzv. helikoptersko roditeljstvo. Ovaj stil karakterizira prekomjerna zaštita i kontrola, rješavanje svih problema umjesto djeteta te stalna intervencija u njegovom životu. Djeca koja odrastaju u takvom okruženju često ne razvijaju vlastite mehanizme samoregulacije. Kada ostanu bez neposrednog nadzora odraslih, mogu reagirati burno, impulzivno ili frustrirano jer nisu naučila kako sama nositi se s izazovima i emocijama.

Suprotni ekstrem je zanemarujuće roditeljstvo. Djeca dobivaju potpunu slobodu, ali bez jasne strukture, granica i posljedica. U takvom okruženju dijete često ostaje bez osjećaja sigurnosti i unutarnje orijentacije. Nema modela kako se nositi s emocijama, sukobima ili vlastitim postupcima, pa se frustracija i nesigurnost mogu izražavati kroz agresiju.

Iako su pristupi suprotni, rezultat je suštinski sličan: dijete ostaje bez emocionalne stabilnosti, što povećava rizik od agresivnog ponašanja. Razumijevanje ovih dvaju stilova pomaže roditeljima prepoznati vlastiti obrazac i raditi na stvaranju sigurnijeg i uravnoteženijeg okruženja za svoje dijete.

Roditeljske pogreške koje potiču ili održavaju agresiju

Osim ekstremnih stilova roditeljstva, postoje i česte pogreške koje mogu poticati ili održavati agresivno ponašanje kod djece agresora. Jedna od njih je emocionalna odsutnost unatoč fizičkoj prisutnosti. Kada su roditelji preopterećeni poslom, stresom, ekranima ili stalnom žurbom, dijete često ostaje neviđeno. Ta nesigurnost stvara plodno tlo za impulzivnost i agresivne ispade. Druga pogreška je opravdavanje agresije. Kada roditelj kaže, na primjer, „Moje dijete nije krivo, drugi su ga provocirali“, briše se granica osobne odgovornosti. Dijete tada uči da je nasilje prihvatljivo i prenosi taj obrazac u školu i društvo.

Treća česta pogreška odnosi se na strah od postavljanja granica i posljedica. Mnogi roditelji izbjegavaju biti dosljedni jer se boje narušiti odnos s djetetom. No djeca bez jasnih granica žive u kaosu, a kaos stvara frustraciju, a frustracija, kao što vidimo, često vodi agresiji. Ove pogreške pokazuju koliko je važna svjesna prisutnost i dosljednost odraslih, jer upravo oni oblikuju emocionalne obrasce kroz koje dijete uči kako se nositi sa sobom i drugima.

Prevencija nasilja počinje prije škole

Iako je škola važna u životu svakog djeteta, ona dolazi tek nakon što su prvi emocionalni obrasci već formirani. Pravi temelj za nenasilno ponašanje postavlja se mnogo ranije, u obitelji, kroz svakodnevne interakcije i primjere odraslih. Djetetovo učenje regulacije emocija počinje promatranjem odraslih. Ako roditelj viče, psuje, prijeti ili se povlači, dijete uči iste obrasce reakcije. Suprotno tome, roditelj koji ostaje smiren u kontaktu s djetetom pokazuje mu kako se frustracija i ljutnja mogu izražavati nenasilno.

Dosljednost i jasne granice također su ključne. One nisu strogoća, nego oblik sigurnosti. Dijete mora znati što je prihvatljivo, a što nije, i koje posljedice slijede. Isto tako, aktivna uključenost roditelja pomaže djetetu da osjeti sigurnost i podršku. To znači pratiti s kim se dijete druži, što ga muči, što gleda online i kako se osjeća u svakodnevnim situacijama.

Razvoj empatije dodatno jača otpornost djeteta prema nasilju. Empatija se ne rađa sama od sebe; ona se uči kroz razgovore, zajedničke aktivnosti i jednostavna pitanja poput: „Kako misliš da se druga osoba osjećala?“ Tako dijete postepeno stječe sposobnost prepoznavanja i uvažavanja tuđih osjećaja, što direktno smanjuje rizik od agresivnog ponašanja.

Školski sustav je najučinkovitiji kada je podrška, a ne supstitut obitelji

MOTORTION FILMS/SHUTTERSTOCK

Uloga škole i sustava važna, ali sekundarna

Škola treba prepoznati, prijaviti i sankcionirati nasilje te osigurati sigurnost. Sustav mora imati jasne protokole, edukaciju i zaštitu žrtava. Ipak, čak ni najbolje škole ne mogu nadoknaditi emocionalni rad koji se događa u obitelji. Nastavnici nisu zamjena za roditelje. Niti mogu neutralizirati posljedice godina zanemarivanja, nedosljednosti ili emocionalne nezrelosti kod odraslih. Sustav je najučinkovitiji kada je podrška, a ne supstitut obitelji.

Roditelj kao model i kako naš unutarnji svijet postaje djetetov

Kao terapeut susrećem djecu agresore koja iza svojih ispada nose strah, frustraciju, nesigurnost i duboku potrebu za vodstvom. Kao roditelj razumijem pritiske današnjeg vremena, ali i odgovornost koju ne možemo delegirati. Nasilje među djecom nije samo problem škole ili sustava, to je zrcalo obitelji. Način na koji živimo, razgovaramo, postavljamo granice i preuzimamo odgovornost odražava se u ponašanju djece. Ako želimo promjenu, ona mora početi u domovima, u svakodnevnim razgovorima, reakcijama i našoj sposobnosti da budemo model, a ne kritičar sa strane.

Mnogi roditelji danas žive u disfunkcionalnim odnosima, bore se s emocionalnim tegobama, bolešću, iscrpljenošću i kroničnim stresom. To nisu okolnosti za osudu, ali jesu okolnosti koje zahtijevaju odgovornost. Bez suočavanja s vlastitim traumama, obrascima i okidačima teško je ostati reguliran i prisutan djetetu. Kada odrasli ne mogu regulirati sebe, djeca preuzimaju posljedice kroz agresiju, povlačenje, strah ili emocionalni kaos.

Najlakše je kriviti sustav ili reći da škola nije reagirala. No takav stav ne donosi promjenu, samo odgađa ono što djeca najviše trebaju: reguliranog i prisutnog odraslog. Rad na sebi i prihvaćanje stručne podrške nisu znak slabosti, nego zrelosti. Kada odrasli ozdravljuju, ozdravljuje i obiteljska atmosfera. Time se smanjuje rizik za agresivna i nasilna ponašanja kod djece. To je po meni možda i najvažniji korak koji možemo napraviti, i kao roditelji i kao društvo.

Mirella Rasic Paolini, specijalistica za mentalno zdravlje i holistička terapeutkinja