Prilagodili smo se da bismo preživjeli, a sad nas to guši: terapeutkinja o obrascima iz djetinjstva koje nosimo cijeli život

Mi se lako prilagodimo na vanjske uvjete, situacije, ljude, a pogotovo su u tome spretna djeca. No ponekad, baš zato što smo se tako spretno prilagodili, ostajemo fiksirani na nefunkcionalno i nesigurno. Bilo bi to kao da smo jednom imali lijep topli kaput na minus 20, ali toliko je dobar da ga nosimo i ljeti na plus 30. Počeli bismo se osjećati vrlo neugodno, iako je s kaputom sve u redu.

Priča, naravno, počinje u obitelji.Svaka bi obitelj pala negdje na ljestvici funkcionalnosti. Ne postoji idealna i superfunkcionalna obitelj. Kad kažem disfunkcionalna, mislim na onu dinamiku gdje jedan ili više članova te obitelji loše utječu na drugog ili druge članove obitelji, i to tako da je kao član obitelji nesiguran za drugoga na fizičkoj, emocionalnoj ili psihološkoj osnovi. Disfunkcionalna obitelj nije sigurno okruženje ni za jedno dijete, nema tako otpornog djeteta. A to znači da će se dijete, a i svaki član te obitelji, morati više ili manje prilagoditi toj specifičnoj realnosti onako kako mu je najlakše, na neki način koji mu pomaže da preživi, da se zaštiti od odbacivanja, kazne, srama. I tako će netko zašutjeti, nikad više neće govoriti što misli, netko će postati "nevidljiv" i jedva postojati, biti manje "žensko" ili manje "muško", netko će se vječno boriti i buniti jer ga jedino agresija može zaštititi, netko će postati preposlušan, netko prestati jesti... načini su bezbrojni u svojoj kreativnosti.

Prilagodba je specifična

No, to donosi i štetu, i to na nekoliko načina. Najprije zbog toga što je naša prilagodba specifična samo za tu obitelj, samo za taj odnos, samo za tu disfunkcionalnost. Bilo gdje drugdje, u drugim odnosima i strukturama, ta bi prilagodba bila nefunkcionalna, možda čak štetna ili opasna. Ako smo, primjerice, naučili da majka obraća pozornost na nas i ne moramo učiti samo kad smo bolesni, mogli bismo se prilagoditi tako da mislimo da je najlakši ili jedini način npr. razboljeti se kad nas nitko ne primjećuje ili kad je teško. No, ta prilagodba nipošto nije funkcionalna u životu.

Osim toga, kad se prilagođavamo na nefunkcionalnu obitelj, prilagođavamo se na nesigurnu i nefunkcionalnu situaciju, mi nju ne mijenjamo, ona nažalost ostaje ista. Mi sebe samo učinimo "fit" za tu nesigurnu situaciju, na nenormalne uvjete kako bismo preživjeli. Dakle, dok gradimo strategiju za sigurnost, od sebe gradimo nesigurnu osobu, jer nefunkcionalna obitelj čini nas takvima da ćemo funkcionirati na nesiguran način jer smo zbog potreba obitelji odbacili one dijelove sebe zbog kojih bismo u svijetu baš bili sigurni (npr. svoje potrebe, svoje želje, svoja mišljenja, svoj glas...). Naša prilagodba zapravo nas je invalidizirala i spriječila da kreiramo pravu stabilnost u životu.

Zamislimo djevojčicu koja je odrasla u obitelji s emocionalno nedostupnim ocem. On je bio često odsutan, bilo zbog posla ili jednostavno zato što se nije bavio djetetom. S druge strane, majka je u svojoj glavi stvorila sliku "savršene" kćeri. To dijete, po njezinu mišljenju, trebalo je razmišljati kao ona, ne osjećati vlastite potrebe i htjeti isto što i majka želi. Majka je željela da djevojčica bude tiha, pristojna i poslušna. Očekivala je da ide na balet, ima odlične ocjene i druži se samo s djecom koju ona odobrava. Sve što se nije uklapalo u tu sliku majka je tumačila kao osobni napad. Vjerovala je da je djevojčica namjerno povređuje, da se inati i da je nezahvalna. Zbog toga su slijedile posljedice za djevojčicu: kritike njezina izgleda i ponašanja, negativne usporedbe, posramljivanje, kontrola i nametanje osjećaja krivnje. Majka je često naglašavala vlastitu žrtvu, predstavljala se kao ona koja pati zbog "zločeste" kćeri. Ponekad bi i oca okrenula protiv nje. Sve to bilo je vrlo bolno za dijete. Osjećala se povrijeđeno, a dom joj nije bio sigurno mjesto.

Na vlastitu štetu

Ona bi se morala prilagoditi, morala bi dati majci bar ponešto od onog što ona želi kako bi počela osjećati manje boli u svom domu. Mogla bi se početi jako fokusirati na školski uspjeh, ne skakati i vikati okolo nego postati pasivnija i mirnija, početi se izgladnjivati, zavoljeti iste stvari kao i majka, odustati od svojih potreba jer joj stvaraju probleme.

To bi je svakako učinilo sigurnijom u toj obitelji. Manje bi se kritiziralo, vikalo i ucjenjivalo. Na vlastitu štetu, sebi je učinila život sigurnijim. No, kasnije bi se ta djevojčica mogla početi osjećati tromom, pasivnom i nemotiviranom za pokret, fizički ili bilo koji drugi, moglo bi joj biti teško postaviti granice - drugima, a i sebi samoj. Možda bi često govorila ‘da‘ tamo gdje bi trebala reći ‘ne‘. U odnosima bi mogla biti ono što drugi žele, jer ni ona ni itko drugi ne bi znali tko je ona. Moguće je da ne bi imala nikakvo svoje unutarnje vođenje, nego bi joj uglavnom drugi govorili što da radi, od prijatelja, dečka do društvenih mreža. Njezina rana prilagodba tako bi je dovela do toga da se u svijetu osjeća neuspješno

Počnite s pitanjem: kada ste se osjećali nesigurno u djetinjstvu?

Ako bilo tko od nas pogleda svoje djetinjstvo, sigurno će razaznati razne prilagodbe koje su nas tada spasile, a kasnije nam postale smetnja. Možda se trebamo upitati: Kada sam se osjećala nesigurno u svom djetinjstvu? Možda kad sam bila sama? Kada je mama vikala? Kad je otac bio agresivan? Kad bi me kritizirali zbog izgleda ili ocjena? Kad bi me uspoređivali s bratom ili sestrom?

Kako smo se prilagodili tome? Jesmo li odlučili da ćemo biti jaki i nećemo osjećati? Jesmo li shvatili da ljubav boli? Jesmo li odlučili kontrolirati unos hrane? Jesmo li počeli tajiti dijelove sebe? Jesmo li shvatili da sve moramo sami? Jesmo li utvrdili da drugima uvijek moramo ugoditi i sakriti sebe jer će nas inače odbaciti? Kako ti je to pomoglo? Je li te otac pustio više-manje na miru? Je li mama prestala govoriti kako je susjedina kći mršava? Je li ti to pomoglo i kasnije da se osjećaš sigurnije? Kada? Je li ti nekada odmoglo ili naštetilo? Je li ti to što ne smiješ osjećati ili sve moraš sama utjecalo na odabir partnera? Je li utjecalo na odabir tvoje profesije? Odnosa prema novcu?

Ako ste otkrili da vam vaša stara prilagodba više ne pomaže, slobodno odaberite novu, odnosno vratite se sebi, onoj koje ste se morali odreći da biste nekad preživjeli. Sad možete reći što mislite i želite, sad možete reći ne, sad smijete nešto promijeniti, sad smijete biti i slabi ili jaki. Prilagodite svoju prilagodbu sebi i svom životu, zadržite što vas je zaista ojačalo (npr. vaša marljivost), a odbacite što vas je umanjilo (smijete se odmoriti, a da ništa ne ode u nepovrat).

Možda se vrati ona nesputana i radoznala djevojčica ili dječak koji je volio crtati.

Armela Gradac, prof., savjetodavna je terapeutkinja za djecu i adolescente