Biti sam svoj šef i nije tako oslobađajuće kako se čini. Što sam naučila kad sam se vratila na tržište rada

Kad kažem ljudima da sam freelance novinarka koja živi u šumi, svi imaju istu reakciju - wow. I da, ima nešto magično u tome da živiš daleko od gradske vreve, da radiš posao koji voliš i da posjeduješ veliku razinu slobode, a ona je uvijek bila i još uvijek jest - veliki luksuz. Ipak, sloboda ne dolazi bez odgovornosti, a svaki luksuz dolazi uz visoku cijenu.

Freelanceanje - zvuči baš dobro, zar ne?

Biti freelancer izazovno je samo po sebi, čak i kad živiš u gradu. Biti sam svoj šef znači da si ujedno i svoj jedini izvor prihoda. To isto tako znači da se, čim jedan projekt završi, odmah moraš baciti u potragu za novim klijentima i projektima. Jer svaki prazan hod između projekata za tebe znači gubitak prihoda.

Sve to i nije bilo toliko stresno do prije koju godinu. Da, bilo je neizvjesno, ali to je put koji kao freelancer izabereš i s vremenom se prilagodiš takvom stilu života. Međutim, u zadnje dvije godine, otkad sam ovdje na selu, vremena su se strašno promijenila, a ja nisam radila. Prvo sam se šest mjeseci oporavljala od burnouta, onda sam se šest mjeseci bavila građevinskim radovima, da bih na kraju još šest mjeseci posvetila raznoraznim edukacijama i iščitavanju štiva vezanog uz osobni razvoj i biznis. U tom periodu nisam objavljivala na društvenim mrežama, niti sam održavala ikakve kontakte offline ili online. Dakle, kao da nisam postojala. I onda se ti vratiš na tržište rada.

U korak s vremenom

Kad sam se prije dvije godine preselila na selo, još se pričalo o životopisima i portfolijima. Prije četiri godine trebala sam samo staviti status na Facebook poput: „Ej, ekipa, upravo sam završila projekt. Ja bih sad malo pisala za medije i radila društvene mreže i PR.” U roku par dana ili maksimalno par tjedana već sam imala nekoliko dogovorenih suradnji s medijima za pisanje članaka i barem jednog klijenta kojem sam uređivala društvene mreže.

Danas svi pričaju o osobnom brendu, a društvene mreže postale su obavezna karijerna infrastruktura. Stoga mi je vrlo brzo postalo prilično jasno da se, ako se planiram vratiti na tržište rada, moram plasirati na društvenim mrežama i to ne kao još jedna žena koja piše, već kao osobni brend. I zato sada, umjesto da pišem CV, ponovno učim kako napisati dobar hook. Umjesto da šaljem molbe, snimam TikTok videe i pišem tekstove za LinkedIn i Facebook. Umjesto da se predstavim kao radnica – postajem brend. Jer tržište rada više nije samo kompetitivno. Tržište rada je arena vidljivosti.

Prilagodbe

S druge strane, bilo je za očekivati da će novinarstvo, mediji generalno, pa i tržište rada, doživjeti strašnu transformaciju, i to ne samo u posljednje dvije godine. One koji naivno misle da bi novinarstvo trebalo funkcionirati kao prije 30 godina, pregazit će vrijeme, a i odlika dobrog novinara je u tome da se prilagodi promjenama u tehnologiji i društvu.

Sjećam se kako sam još prije 10 godina svojim kolegama novinarima pričala da svatko od nas mora izgraditi brend od sebe, kako bi uvijek imao dovoljno posla. „Bože, Iva, kako si narcisoidna”, znali su mi reći. Ali ja sam strastveno objašnjavala to da se nitko od nas ne može osjećati ugodno na razgovoru za posao na kojem si samo broj, još samo jedno piskaralo koje je lako zamjenjivo. „Moraš biti brend, tako da kad čuju tvoje ime, kažu: Tebe hoću! Baš tebe hoću da radiš za nas! A ne da samo moljakamo za posao i uvjete koji nam zapravo ne odgovaraju”, govorila sam tad.

Stoga bih rekla da ova moderna vremena, koliko god da su kompetitivna, nose i veliku dozu osnaženosti. Jer najveća promjena u ove dvije godine, pa i zadnjih nekoliko godina, nije to što su nestali stari načini pronalaska posla. I mi ljudi smo se promijenili. Ali sada više nismo pasivni, nebitni tražitelji posla. Mi smo ljudi koji grade osobne brendove. Ljudi koji postaju proizvodi kako bi mogli raditi ono što vole.

Zdrava granica

Doduše, i s tim se borim svaki dan. S jedne strane želim biti prisutna, vidljiva. S druge strane, samo želim biti osoba. Ne projekt. Ne kampanja. Ne proizvod u izlogu. A i često me muči pitanje – gdje je u gradnji osobnog brenda i pokazivanju na društvenim mrežama točno granica između dijeljenja osobnog iskustva i prostitucije svoje intime. Ipak, u svemu što radim prvenstveno nastojim biti čovjek.

Možda u tome i jest odgovor. Da radim sadržaj koji je stvaran. Da gradim brend koji nije samo brend, već trag. I da dok pričam priču o sebi na svim platformama, ne zaboravim živjeti život zbog kojeg tu priču uopće imam.

Ukratko, je li se jednostavno vratiti na tržište rada nakon dvije godine? Nije! Je li mi izazov freelancati iz šume? Da, ali jednako izazovno bilo je freelancati u gradu. Jesam li to odabrala? Jesam. Ima li moja sloboda cijenu? Ima. Pa ipak, ne mislim odustati jer ako sam nešto naučila o sebi u zadnje dvije godine, to je da sam brutalno izdržljiva i prilagodljiva.

Iva Hanzen novinarka je koja je prije dvije godine doživjela sindrom sagorijevanja te je donijela drastičnu odluku, ostavila posao i iz Zagreba otišla živjeti sama u šumu. Ivine zgode možete pratiti i na TikToku i Instagramu.