Trebale su mi godine terapije da ponovno pronađem dijete u sebi, ali jednu važnu stvar još uvijek ne mogu učiniti

Prije nekih mjesec dana stavila sam dvije fotografije male sebe iznad svojih laptopa u radnoj sobi. Na jednoj imam oko dvije godine, na drugoj oko tri i pol. Stavila sam ih zato da mi budu podsjetnik da sve što sam radila, i još radim, a pogotovo što sve tek budem, radim zbog njih dvije.

Ana u dječjim danima

Privatni album

Tih malih Ana, različite dobi, gotovo jednakih snova. I za svaku od verzija negdje do puberteta (a možda i kasnije) kad su sanjale, a nisu imale podršku ili su na predstavljanje svojih ideja dobile podsmijeh, neodobravanje, kontriranje. Imam još fotografija za postaviti iznad laptopa, u novčanik, na screensaver, ali knedla je postala poveća već i s ove dvije, naizgled obične fotografije. Na jednoj sam još skoro beba s igračkama, a na drugoj već djevojčica koja je voljela biljke (držim lopatu i nalazim se okružena zemljom i biljkama).

Srušeni snovi i zakopani talenti

Na obje sam željela isto što i kasnije, postati umjetnica (slikarstvo) i plesačica. Ništa drugo me nije veselilo koliko te dvije stvari, i ajde, životinje. No, ni moja dugogodišnja želja da budem veterinarka je dočekivana redovito na nož, jer to nije posao za ženu, od toga nema para, nećeš imati posla, znam ti ja veterinarke koje sad rade kao medicinske sestre u bolnici i masa drugih gluposti koje sam se kroz godine naslušala. Ne samo da nisu bili u pravu, jer znam veterinarke koje itekako dobro zarađuju, nego su govorili stvari sve dok me od tog sna nisu u potpunosti odgovorili. Nikad nisam kročila na Veterinu. Danas mi je drago zbog toga, ali zbog spoznaje da ja, vrlo vjerojatno, osjetljiva kakva jesam, taj posao ne bih mogla dugo raditi. Završila bih fakultet sasvim sigurno, ali posao je težak za nekog tko plače na spomen ili ideju pregažene ili otrovane mačke koja čak ni nije moja. Radije bih da su me time odgovarali, mojom preosjetljivošću. Da su je bili svjesni i tako usmjeravali. Htjela sam upisati ŠPUD (Primijenjenu) pa ni to nije dolazilo u obzir jer - umjetnici ne žive ni od čega, nema tu kruha, teško je upast, što ćeš s tim. Prestala sam crtati i slikati. Prestala sam plesati. Išla sam pravocrtno u Klasičnu gimnaziju i vrlo očekivano na faks na koji idu skoro svi, a najmanje sam htjela, na Filozofski. I ne, nije mi žao ni ne sramim se svoje struke, no, to nisam, barem ne u potpunosti, ja.

Ove dvije djevojčice koje me gledaju sa zida dok ovo pišem jesu. One su ja. I do njih sam došla godinama terapije. Nisam samo stavila prompt u AI i zagrlila mlađu verziju sebe (iako to uopće nije loš alat, dapače, samo nije cijeli put). Godinama smo zajedno kopale da se uopće prisjetim svih razdoblja svog života (disocijacija koja me spasila još većih boli i traumi, op.a.) i da ih jasno vidim. Svojim očima i čulima. Da se osjetim kako je to imati šest, sedam ili dvanaest godina. Na zadnjem susretu kad smo to radile, moja terapeutkinja i ja, putovale smo do trenutka kad sam ja odrasla i gledam sebe sretnu i trebam joj prići. Prvo sam ju promatrala. Tamo gdje je bila najsretnija ikad, prije rastave roditelja, prije oduzimanja jedinog što ju je hranilo. Stajala je u svojoj najdražoj dvorani, u plesnim cipelama, trenirala vrijedno i uspješno, ponosno. Plesala, igrom slučaja, s nekim tko je taj dan bio bez svoje prve partnerice, a danas je poznata plesačka zvijezda. Da, i tad su mi govorili da se od plesa ne može živjeti. Plesali smo dok su roditelji cvali jer smo si više pasali nas dvoje nego naši, u sustavu zavedeni partner i partnerica. Promatrala sam ju tad, s nekih 11 godina, tu naizgled malu Anu kako uživa i ne brine o onome što će se vrlo brzo dogoditi. Nesvjesna da će joj se život raspasti u paramparčad i da će morati odustati od jedine stvari koju voli. Plesa.

Treba mi još vremena i osjećaja sigurnosti

Terapeutkinja mi je rekla na to da sam preživjela najgore i da joj dođem i zagrlim, ju i povedem sa sobom. Da je sa mnom sigurna. Da ima na što, biti ponosna. Ja sam se, danas, s 37+ ukopala i rekla sam da neću. Odbila sam je izvesti iz te dvorane u Albaharijevoj i uništiti joj snove. Htjela sam, i želim joj to i dalje da ostane tamo. Neokrznuta. Nevina i rasplesana. Da ne zna što će sve i kakva sran*a morati proći. Koliko će je to sve boljeti dvadeset i kusur godina kasnije. Ne, nisam napravila fotografiju u AI-u kako grlim sebe u plesnoj haljini, ne treba mi to jer znam koliko boli zagrliti se. Znam kako to izgleda i znam da to ne želim jer me to neće spasiti. Ni danas ni onda. Povijest ne mogu promijeniti. Da, sigurno bi ta klinka bila ponosna na neke druge stvari, ma na masu njih, ali bi me pitala nešto na što ne bih znala odgovoriti bez suza, kao ni napisati ovaj tekst. „A di je ples, Ana? Zašto plesne cipele stoje u ormaru?“

Ne znam gdje je, ali znam da sam prije više od mjesec dana uzela dvoranu koja je nalik plesnoj dvorani i da je to moj, sporiji put do toga da jedan dan pogledam tu djevojčicu, zalizane punđe za natjecanje, i pogledam u oči. Da joj tek onda, sa žuljevima na stopalima i bolnih listova, mogu reći: „Mala, uspjele smo. Malo kasnije, ali jesmo.“

Do tada, pilates i treninzi nalaze se na mojoj adresi. Bit će i plesa.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.