Pobjegla sam iz Zagreba u šumu i otkrila neočekivanu istinu o sebi

Kad sam se tek preselila na selo, naivno sam mislila da ću već samim preseljenjem postati nova osoba. No, vrlo brzo sam shvatila - kad pobjegnemo iz grada, iz odnosa koji su nas trovali (a tu spada i naš odnos sa sobom), imamo romantičnu ideju da ćemo napokon prodisati. Da će se sve samo od sebe posložiti. Ali zaboravljamo da, gdje god da krenemo, nosimo sebe. I svoj mozak. I svoje obrasce. Ja sam otišla u šumu, ali nisam otišla od vlastite potrebe da se dokažem, da budem korisna, da opravdam svoje postojanje radom. Samo sam promijenila kulisu.

Izazovi nisu magično nestali

Ne samo da nisam postala nova osoba čim sam zakoračila na ovu svoju zemlju, već sam bila i potpuno izgubljena. To jest bio moj tihi san, ali toliko toga je bilo i još uvijek jest preda mnom. Pobjegla sam iz Zagreba, ali ovdje u šumi dočekali su me drugi izazovi. Silni radovi na imanju. Lekcije koje sam tek trebala i još trebam naučiti. I najvažnije od svega pitanje – tko sam ja i što zapravo želim.

Zato sam se prije svega odlučila pozabaviti tim pitanjem. Zapravo, drugog izbora nisam ni imala. Jer ono što se dogodi kad se makneš iz gradske vreve, kad nestanu telefoni, mailovi, obaveze, ljudi i distrakcije – jest da ostaneš sam sa sobom. I onda tišina postane jedina i najglasnija stvar koju možeš čuti. Ona postane ogledalo. Ogledalo u kojem vidiš sve ono što si godinama izbjegavala gledati - svoje toksične obrasce, svoj perfekcionizam i mazohizam, svoj people pleasing i svaku svoju nesigurnost i strah.

Evo, ići ću do kraja, bit ću posve iskrena - prvih šest mjeseci nakon preseljenja samo sam spavala, plakala i sjedila ispred kuće gledajući u šumu. U početku su me ta šuma i tišina, na moje veliko iznenađenje, izluđivale. U glavi je bila buka koja nikako nije stajala. Glasovi koji govore - moraš više, lijena si, zakasnila si, nisi još ništa napravila. Tišina nije gasila te glasove. Naprotiv, pojačavala ih je, baš kao i pitanje – tko sam ja. Tko sam ja ako više nisam ni kćer, ni sestra, ni partnerica, ni novinarka, a upravo sam se time posljednjim toliko ponosila, pitala sam se. I onda sam shvatila - ti si ništa, ti si prazna ploča. Ti nisi tvoja prošlost. Nisi ni titula. Ti si zapravo netko tko se, nakon svih uloga koje si igrala u životu, uopće ne poznaje.

Shvatila da je samopouzdanje nešto s čime se ne rađaš, već je to nešto što stvaraš u konkretnim situacijama

Iva Hanzen/privatni album

Odluka koju sam dugo izbjegavala

A onda sam shvatila i to da pitanje tko sam ja nikad zapravo nije definirano. Ono se uvijek, u svakom novom poglavlju života, mijenja i najbolje od svega – taj „ja” može biti što god poželiš. Tako sam ja za početak odlučila da ću biti osoba koja će si od sad nadalje uvijek pružiti odmor kad god joj to treba i da se pritom neće osjećati loše ni sekunde. Ujedno sam shvatila da odmor nije luksuz, već preduvjet za to da budeš dobra, zdrava i sretna osoba. Onda sam spoznala i to da nisam tako trapava kako sam mislila i zato sam se s oduševljenjem primila građevinskih radova. Ujedno sam shvatila da je samopouzdanje nešto s čime se ne rađaš, već je to nešto što stvaraš u konkretnim situacijama, kao na primjer kad uzmeš bušilicu koja je teža od tebe i štemaš pločice ili kad čekićem razbijaš stari zid. Na kraju sam shvatila da novinarstvo ipak jest moj poziv i da se ipak strastveno želim vratiti na tržište rada, ali ovaj put pod humanijim uvjetima, kroz suradnje u kojima moj integritet i dobrobit, kako moja tako i drugih, nisu upitni. Doduše, ovo potonje je test na kojem i dalje padam jer se opet uhvatim u situaciji u kojoj sam na laptopu od jutra do mraka, baš kao što neke dane opsesivno radim po kući i oko kuće pa opet padnem u krevet premorena. Tako da ne mogu reći da savršeno balansiram poslovno i privatno, a o tome da su mi cigareta i kava i dalje najdraži jutarnji rituali da ne pričam. Toliko o zen ženi iz šume koja jutra bira za meditaciju, savršenu skincare rutinu i polagano ispijanje čaja.

Stvarna borba

Da, moj život je neusporedivo sporiji, ljepši i bogatiji od onog u gradu, ali jesam li postala zen time što sam kupila kuću na selu? Naravno da ne.

Da, ovdje s prozora gledam krošnje, budim se uz cvrkut ptica i gledam srne kako mi prolaze dvorištem. Da, više ne živim po tuđim uvjetima i za tuđe pohvale i nisam dostupna bilo kome. Ipak, i dalje često radim previše, i dalje me strah da ću nestati s lica zemlje, odnosno interneta, ako ne objavim jedan post dnevno na svim društvenim mrežama, i dalje se u meni bori taj glas koji viče: „Radi još, nisi dovoljno napravila!“.

Ipak, sad je tu i onaj drugi glas koji kaže: „Dosta je. Dosta ti je svega. Samo budi.“ I tako balansiram između njih dvije, žene koja još uvijek živi stari život i ne zna kako drugačije, i one druge koja uči kako hodati sporije, gledati u drveće i disati bez krivnje. Ta druga i dalje nekad mora uvjeriti ovu prvu da su sad na sigurnom, da više ne moraju preživljavati. Jer posao je i dalje u glavi. Ciljevi, planovi, strategije, tekstovi, mailovi, klijenti. Još uvijek se trudim dokazivati. Još uvijek želim biti voljena kroz uspjeh.

Još uvijek se učim kako stati i uživati u trenutku

Iva Hanzen/privatni album

Put blagosti prema sebi

Ali postoji jedan važan pomak - sad to barem vidim. I polako učim stati. Učim da ne moram odmah odgovarati na poruke. Da mogu uzeti slobodan dan. Da mogu ne napraviti sve s to-do liste i da se svijet neće raspasti. Da nekad mogu biti samo žena koja sjedi u tišini i ništa ne planira. I to je sloboda za kojom sam oduvijek tragala.

Možda nisam pronašla potpuni mir, ali sam prestala tražiti savršen život. Sad se pitam - mogu li si oprostiti to što ne stignem sve? Mogu li voljeti i ovu verziju sebe koja još nije posložila život? Možda je to najtiša i najvažnija promjena. Jer pobjeći u prirodu ne znači riješiti se problema - nego suočiti se s njima bez distrakcija.

Iva Hanzen novinarka je koja je prije dvije godine doživjela sindrom sagorijevanja te je donijela drastičnu odluku, ostavila posao i iz Zagreba otišla živjeti sama u šumu. Ivine zgode možete pratiti i na TikToku i Instagramu.