Kuhanje bi nam trebalo biti važno kao što nam je važna osobna higijena

Prije par tjedana zaglavila sam u banci dobrih sat i po. Jer, čim je stigla penzija, pohitali savjesni penzići poplaćati račune. A tko će drugi? Svjesni svoje krivice, nisu se ni bunili što se dugo čeka za doći na red. Briga njih; klima ugodno hladi, a ekipa je za poželjeti. Milina. Bolje ovd'e nego kući. Pretresli su se svi problemi lokalne i državne politike, parkinga, ciklone i anticiklone. I na kraju se načne tema kako učenici ljeti umiru od dosade. (???) Nikako mi ne ide u glavu kako djeci ljeti može biti dosadno.

Nekad davno...

Sjećam se svojih ljetnih praznika dok sam išla u osnovnu. Mi (ekipa iz ulice) jedva smo čekali 5 popodne da završi glupi kućni red kako bismo izašli vani. Po najvećoj žegi, dakako. A igra je bila do mraka. Od silne trke i vrućine bili bismo žedni k'o psi. Uvijek smo po susjednim kafićima molili i kumili za čašu vode (, a popili bismo svako barem po dvije). Nikome nije padalo na pamet ići kući piti jer bi nam roditelji, onako znojnima i iznemoglima, zasigurno zabranili sljedeću rundu Graničara.

Poslije sam u srednjoj ljeti čitala lektire. (Zbog moje sporosti nije postojala ni najmanja teorijska šansa da ih sve stignem pročitati dok traje nastava.)

Koji kolač odabrati?

Sjećam se i svojih prvih kolača. Već u srijedu bih listala mamine ženske časopise i tražila recepte za nedjeljni kolač. Omiljeni su mi bili biskvitni kolači. Njihovo sirovo tijesto bilo je poslastica nad poslasticama. Mmmmm - mljac. Ništa mu nije bilo ravno. Uzaludno bi me strašili Salmonellom. Ma koja bolest!? Ja bih, kao i uvijek, tvrdoglavo po svome.

I cijela je moja ekipa nešto kužinavala. Ponosno smo jedni drugima iscrpno objašnjavali kako se friga jaje, prave pale s čokoladom i topli sa sirom i šunkom.

Kuhati ili ne? Pitanje je vječno.

No, šalu na stranu. Uistinu je potrebno znati kuhati. Tako je bilo, i bit' će. Nekima kuhanje možda izgleda staromodno, no ono bi kao češljanje i umivanje trebalo biti dio našeg dana. Priznajem da ne uživam u kuhanju. Ma ne uživam ni u brisanju prašine. No ne smatram ih kao robiju. Što se mora, nije teško. Jer kao što mi je ugodno boraviti u čistom i urednom stanu, tako mi je važno da ono što jedem bude ukusno i dobro.

Nema ništa preko noći

Istini za volju, osjećaj za hranu se ne može izgraditi preko noći. Kako bi se stekao onaj fini nepogrješivi sluh gdje ima škroba, gdje bjelančevina, a gdje vlakana, potrebne su godine i godine aktivnog druženja s krumpirom, mesom, jajima, sirom, jabukama i blitvom. Godine i godine učenja na vlastitim greškama. I onda to druženje prerasta u radost, ponos, ushićenje i znatiželju. (Valjda ću doći jednom do ovoga stadija.) I ljutnju sa samim sobom kad jelo zagori. ;) (Još uvijek sam ovdje.)

Djeca se vole motati po kuhinji. Obično nam idu na živce i ručak bi bio brže gotov da nam nitko ne smeta. Ali, kad će djeca učiti kuhati ako neće sad kad su djeca? Treba iskoristiti njihovu volju s 3, 5, 8 i 10 godina jer mamlazima s 18 će sigurno sve biti tlaka. Baš kao što je i nama bilo (, ali to sada, ne odustajući od svoje superiornosti i ponosa, ne želimo priznati).

Zato dopustimo djeci da ovo ljeto u kuhinji razvijaju svoju kreativnost i maštu. Nigdje ne piše da se krastavac za salatu mora rezati na kolutove. Neka djeca će krastavac izrezati na kockice, a neka na štapiće. I ne moraju kiflice uvijek izgledati k'o kiflice. Moja Nika radi dinosaure i strašna čudovišta. (Buuu. Kad se ispeku, svi moramo glumiti kako smo na smrt prestrašeni.)

Mala djeca pravljenje kolača doživljavaju kao igru. Do besvijesti će s radošću mutiti žumanjke i šećer. Ona nešto veća će s ponosom gostima ponuditi svoj frape. Pustimo ih da rade. I nema veze ako kolač ne ispadne savršen. Jer, glavno je da se nečim bave.

Neka nam je svima uslast! :)