Imala je 118 kg, nije izlazila iz stana. Danas hoda, trenira i smije se. Ovo je priča o snazi i podršci koja spašava

Sandra je imala 118 kilograma kad smo se zimus upoznale. Barem mi je toliko priznala. Naš susret dogodio se slučajno, našle smo se u istoj grupi ljudi i nakon dva ili tri predavanja shvatile smo da si možemo puno toga reći. Tako mi je i rekla koliko je teška, iako ja nisam mislila da je preko stotke. Rekoh, valjda ja kao trenerica s dugogodišnjim iskustvom, znam procijeniti. Ali, zeznula sam se, jer je ona onaj tip kao ja, deblja se od zadnjeg para rebara do ispod guzice. Čak ni ne toliko u trbuh koliko od kuka do koljena. Lice nam je uvijek ispijeno, rijetko kad bi čovjek pogodio moju ili njezinu kilažu, a kad mršavimo prvo nam odu lice i cice, dakle tamo gdje nas ni inače Bog, majka priroda ili geni nisu podarili. Dupe i bokovi uvijek ostaju, što ćeš.

No, Sandra je imala tu nezavidnu kilažu koju je natukla nakon bolesti i dijagnoza koje je putem skupila. Paradoksalno, najviše je skupila od straha od hrane. Ne bi jela cijeli dan jer se bojala i onda bi satrala nešto što nikako nije dobro, a tijelo bi prihvatilo svaku kaloriju i skladištilo. Da stvar bude još gora, radila je od doma. Nije se kretala nimalo. Razvila je toliki strah da bi se mogao lako okarakterizirati kao agorafobija ili potpuna asocijalnost - zato smo se i upoznale tamo gdje jesmo jer se htjela maknuti iz kuće u neko sigurno mjesto gdje su trebali biti slično potrgani ljudi. No, i to je bilo na 200 metara od stana. Pse je šetala i to ako (često su piškili na pelenu) samo ispred stana i ajmo odmah nazad. Manikerki je išla preko ceste i iako nije bila zadovoljna, nije imala snage ni hrabrosti ići dalje od ulice.

Ana Kolar

Foto: Privatna arhiva

Perimenopauza i strah od hrane

Sve mi je to vrlo brzo priznala, a i neke stvari sam sama povezala iz svega što mi je rekla i pokazala. I onda te kile koje su ju jako mučile jer je taman ušla u perimenopauzu, htjela je vježbati kao nekad, a strah ju je svega. Od ljudi, do glasnih mjesta, do nepoznatog, do paničnih napadaja pred drugima… Lista je bila poduža. Tražila je da vježbamo zajedno, da joj budem trenerica jer je prepoznala da bih ja to, poznavajući slična stanja i imajući skoro pa dvadesetogodišnje iskustvo, mogla ishendlati. Nismo imale fiksne termine, ali nisam joj ni previše popuštala jer neku disciplinu moraš imati. Korak po korak i doslovno je prvo što je trebalo napraviti bilo natjerati ju iz kuće. Ne odmah u teretanu, ne odmah na trening. Šetnje Maksimirom prvih jedno mjesec dana, svakih dva-tri dana, psi i nas dvije, i samo diši. Nekad pola sata, nekad tri, kako se osjeća. Ali da se kreće i pokrene. Zatim, u tim istim šetnjama, razgovor da premalo jede. Da mi je potpuno jasno da se boji hrane, ali ako mi u 15 h govori da nema snage za ništa, a da je pojela jedno pecivo u 9 ujutro, logično je da nemaš snage za disati, kamoli hodati Maksimirom s troje pasa. Uz šetnje, trebalo je polako razbiti strah od hrane i objašnjavati da hrana nije neprijatelj. Čak ni ona "loša" (ne postoji loša hrana, samo ona manje nutritivna, op. a.). Da mora jesti ako želi da joj glava, a onda sve ostalo, funkcionira.

Tek nakon nekih mjesec i nešto krenule smo s laganim treninzima u teretani u terminima kad je trebalo biti manje ljudi. Nekad je bila pustoš, a nekad je njih deset bilo previše i Sandri je to stvaralo stres. Našle smo kutak gdje nema nikog ili tek jedna osoba i napravile što smo taj dan mogle. Nikakvo forsiranje, nikakav fiksni plan. Dam joj bučicu, proba par puta, vidim da ne ide, ok, korigiramo. Bilo je dana kad bismo napravile manje od predviđenog i onda bi se osjećala loše nakon. Zatim bih joj nabrojala što je sve napravila, pa pomnožila s kilama koje su podignute ukupno (ono kad zbrojiš 60 kg leg pressa brojem ponavljanja pa ispada da si dignuo manji auto nogama, op. a.) i shvatila bi da taj dan ne da nije napravila ništa nego je napravila solidan trening.

Vrijedilo je

I tako, iz treninga u trening, pomalo, do nečeg što je zadovoljavalo i nju i mene kao trenericu. Da je bilo lako, nije. Ali je vrijedilo jer je evo sad, nekih više od pola godine kasnije, s dvadesetak kilograma manje i šeće sama kad i gdje može. Ide sama na kavu. Psi više ne pišaju na pelenu. I njima je bolje. Ima snage podići čašu vode, jede redovito. Pred njom je još dug put, ali svakako je snažnija i sposobnija nego što je to bila zimus. Snažnija ne samo fizički već i mentalno. Da, javila mi se da joj pomognem da skine kile, ali, mislim, a i vidim, da sam napravila puno više od toga jer nisam forsirala. Nisam izradila tablicu i evo ti, javi mi se svaki tjedan. Nisam se derala na nju. Nisam joj rekla da mora jesti 1200-1500 kalorija. Rekla sam samo da mora, svojim tempom, krenuti raditi stvari koje voli i izaći iz kuće. Dići dupe s kauča. Da pokaže tu ljubav tim psima i s njima bude sve više vani, sretni oni, sretna i zdravija ona.

I uspjela je. Moja Sandra, moj najponosniji "projekt" do sada.

Znate, kad sam prije 17 i više godina postala trenerica, vrlo brzo sam naučila da nije stvar samo složiti trening i izvesti ga, znati za što je koja vježba, koliko ponavljanja… Stvar je u podršci. U slušanju. U tome da je ok da nije svaki trening 100 posto odrađen, a da ga nekad treba i preskočiti i odmoriti. Da nekad pojedeš to nešto loše, i neće te ubiti, ako jedeš zdravo manje-više cijelo vrijeme. Da je u redu živjeti i uživati. I da je skroz ok reći: "Hej, trebam tvoju pomoć." i onda ju dobiti.

Do idućeg puta, ako trebate podršku, ima je, samo trebate pitati,

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.