Jeste li ikada tražili naočale da biste ih na koncu pronašli podignute na glavu poput obruča za kosu? Pitali se gdje vam je automobil? Niste se mogli sjetiti što ste ručali jučer? To mogu biti znaci rastresenosti, posljedica multitaskinga zbog kojeg zapravo nikada nismo dovoljno koncentrirani na ono što radimo ili možda slabljenje pamćenja do kojeg dolazi sa starenjem.
Starenje je najvažniji rizični čimbenik za gubljenje pamćenja te je određeni blaži stupanj takvog gubitka prilično uobičajen i iskusit će ga većina ljudi u sedamdesetim i osamdesetim godinama života (prema jednom istraživanju Klinike Mayo, četiri petine sudionika u dobi od 70 godina i starijih reklo je da, u usporedbi s prijašnjim godinama, ima teškoća u pamćenju imena), no neke osobe počinju primjećivati određene smetnje već u pedesetima. Slabljenje pamćenja može biti i simptom demencije, uz promjene u ponašanju i degradaciju razmišljanja, što sve utječe na svakodnevno funkcioniranje osobe. Ako uz situacije poput onih s početka teksta počinjete zaboravljati i važne informacije, a to počne primjećivati i vaša okolina, vrijeme je za pregled kod liječnika. Ni to ne znači da imate Alzheimerovu bolest ili neku drugu demenciju, ali sigurno zaslužuje liječničku obradu kako bi se utvrdilo što se događa.
Poticajne vježbe
- Velik broj pacijenata dolazi nam u neurološku ambulantu zbog problema s pamćenjem i tada treba razlučiti je li uzrok tome rastresenost, koja je vrlo česta, ili demencija, koja može imati brojne uzroke. Postoji više od pedeset različitih uzroka demencije, jedan od njih može biti i manjak vitamina B 12, no najčešći je uzrok ipak Alzheimerova bolest, progresivna, degenerativna bolest mozga kod koje neuroni nepovratno propadaju, što utječe na pamćenje i mentalne funkcije - kaže prof. dr. sc. prim. Nataša Klepac, spec. neurologije, subspec. neurodegenerativnih bolesti iz KBC-a Zagreb.
Rastresenost je problem pažnje i treba je razlikovati od demencije, koja je problem pamćenja i razmišljanja. Osim zaboravljivosti, rani simptomi demencije mogu biti apatija, gubitak interesa za aktivnosti i sadržaje koje je osoba prije voljela, promjene raspoloženja i ponašanja, često zametanje i gubljenje predmeta, gubitak orijentacije u prostoru i vremenu, teškoće u govoru, čitanju i pisanju.
U radu s pacijentima koji imaju smetnje u kognitivnom funkcioniranju prof. Klepac koristi tehnike kognitivnog treninga i kognitivne rehabilitacije. Dio mogućnosti tih tehnika, koje se provode na računalu, pokazala je na edukativnoj radionici "Kako poboljšati pamćenje", nedavno održanoj u Malom centru za demencije Nezaboravak u Zagrebu, gdje su se okupljeni mogli u njima i okušati. Primjer kognitivnog treninga je vježba u kojoj osoba na prikazu noćnog neba treba pronaći nove planete različitih boja i veličina koji se stalno pojavljuju, a osim što im raste broj, mijenja im se i raspored. Demonstrirala je i vježbu u kojoj osoba treba pročitati i zapamtiti niz od deset riječi te nakon toga u duljem nizu riječi otkriti one koje su bile u prvom nizu. Primjer kognitivne rehabilitacije je zadatak u kojem osoba treba pripremiti ručak i nabaviti sve što joj za taj ručak treba - prema popisu provjeriti po ormarićima koje sastojke ima, a koje treba kupiti, zatim odabrati autobusnu liniju do trgovine, kupiti kartu, u trgovini odabrati potrebne artikle, platiti ih na blagajni...
Uvjet bez kojeg ne ide
- Rastresena osoba, dakle, ona koja ne boluje od demencije, moći će riješiti, primjerice, zadatak s riječima ako se koncentrira, a osoba s demencijom neće moći zapamtiti riječi. I kognitivni trening i kognitivna rehabilitacija namijenjeni su radu s osobama koje su oboljele, koje imaju neki oblik zaboravljivosti ili demencije. Kognitivni treninzi, naravno, mogu pomoći i zdravim osobama, ali osmišljeni su kao pomoć kada demencija već počne. Zahvaljujući njima bolest se može odgoditi ili se može usporiti njezino napredovanje. Takvi treninzi i rehabilitacija održavaju kognitivnu funkcionalnost osobe, pa oboljeli, zahvaljujući njima, mogu i godinama ostati na određenoj razini funkcionalnosti, naravno, uz dosljedno provođenje - ističe dobrobiti ovih tehnika prof. Klepac. One kao nefarmakološke metode ne isključuju primjenu farmakoloških metoda te se mogu kombinirati s uzimanjem lijekova, dodaje.
No, metode kognitivnog treninga i kognitivne rehabilitacije mogu biti uspješne samo uz uvjet da je osoba visokomotivirana, bez toga neće biti rezultata. Važna je i podrška okoline, ali ako osoba smatra da njoj to ne treba, ako odbija sudjelovati i nije kooperabilna, onda se ove tehnike ne mogu primijeniti.
Kognitivni trening zahtjevan je za izvođenje i nemoguće ga je raditi u skupini. Sudjeluju samo terapeut i pacijent, i to bez bilo kakvih ometanja.
- Mnogo toga ovisi o uvjetima. Uz mnogo distrakcija ni zdrava se osoba ne može koncentrirati ni pamtiti i usvajati nove podatke. Zbog toga se ovi testovi uvijek rade jedan na jedan u mirnim uvjetima. Trening traje oko sat vremena, a terapeut cijelo vrijeme potiče osobu na rješavanje zadataka, usvajanje novih podataka i pomicanje granica, čime se razvijaju nove sinapse (veze među neuronima koje omogućuju prijenos signala) u mozgu pacijenta - kaže prof. Klepac, koja za kognitivni trening upotrebljava svoj softver, izrađen u Hrvatskoj i na hrvatskom jeziku.
Nemoguće je koristiti engleski softver, zbog jezične barijere i izrada hrvatskog softvera bila je nužnost. Funkcionira tako da, ovisno o postignutim rezultatima, prilagođava težinu zadataka: što osoba bolje rješava zadatke to razina zahtjevnosti više raste, a na terapeutu je da odredi gornju granicu do koje osoba može ići. Primjerice, jedna od vježbi vidne memorije nakratko pokaže kocke koje potom nestanu, a osoba mora pokazati mjesta na kojima su kocke bile. Vježba počinje s dvije kocke, a ako je osoba uspješno riješila zadatak, softver joj sljedeći put daje tri kocke, potom četiri itd.
Izgradnja rezerve
Najveća zaštita od propadanja kognitivnih sposobnosti je izgradnja veće kognitivne rezerve, a ona bi trebala početi već od malih nogu stalnim treniranjima mozga kognitivnim aktivnostima kao što su učenje stranih jezika, sviranje glazbenih instrumenata, računanje itd. U odrasloj su dobi poželjni intelektualno zahtjevni poslovi, hobiji, druženja i održavanje socijalnih veza.
- Mozak je plastičan, mijenja se, stvaraju se u njemu nove sinapse ovisno o tome što smo naučili, što smo iskusili. Oni koji više treniraju mozak imat će i veću kognitivnu rezervu, a slično kao i kod mišića, najviše će se razvijati onaj dio koji najviše koristimo, pa ako se, primjerice, puno bavimo riječima, učimo jezike, pišemo i čitamo, stvarat ćemo veću jezičnu kognitivnu rezervu - naglašava neurologinja.
- Veća kognitivna rezerva neće spriječiti bolest osobe kod koje je predisponirana, ali može je odgoditi ili usporiti njezino napredovanje, a sigurno nije svejedno, ni za oboljelu osobu ni za njezine bližnje, kada bolest počne - u šezdesetim, sedamdesetim ili osamdesetim godinama života - ni koliko se brzo razvija.
Važna je interakcija
Kržaljke, sudoku, osmosmjerke, labirinti i slični enigmatski zadaci često se spominju kao pomoć u održavanju mentalne oštrine, ali oni su u prvom redu razbibriga i nisu, za razliku od kognitivnog treninga, osmišljeni kako bi pomagali u održavanju i poboljšavanju kognitivnih sposobnosti, kaže prof. Klepac, no ako osobu zabavljaju, zašto ne, neka se slobodno upušta u rješavanje.
Ipak, dodaje, takvim zadacima nedostaje važan aspekt.
- Sve te zadatke rješavate sami, a za očuvanje kognicije jako je važna interakcija, važno je da vas netko potiče i pomaže vam da proširujete svoje granice. Ako vježbate sami, to ćete raditi dok vam ide, a kada u jednom trenutku zapnete, prestat ćete to raditi i to će biti vaš plafon. Naravno, zdrava se osoba može natjerati da pokuša riješiti i teže zadatke, ali ako je netko već bolestan, zapravo će vrlo brzo prestati pokušavati - kaže liječnica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....