Jesmo li zaista dobro? Terapeutkinja: teško si priznajemo da nismo savršeni pa umanjujemo vlastitu bol

Možemo li reći da je svaka osoba doživjela neku traumu u svom životu? Iako je definicija traume jasna, da je to, ukratko, emocionalni odgovor na izrazito teške događaje, neki ljudi dobar dio života pate, iako takvog događaja nije naizgled bilo. Možemo li reći da iako se nije dogodilo nešto što se nije trebalo dogoditi, neki ljudi pate jer se nije dogodilo ono što se trebalo dogoditi? Izostalo je prihvaćanje, podrška, sigurnost...

Često normaliziramo stvari, uspoređujemo se s drugima i zaključujemo da se nemamo na što žaliti

NINA BUDAY/SHUTTERSTOC

Ideja normalnog

Postoje ljudi koji dobro ili jako dobro funkcioniraju; uzorni su učenici ili radnici, imaju funkcionalne veze i naizgled stabilan život. Osjećaju ponekad da nisu dobro, ali se više ili manje dobro nose s tim. Imaju neke svoje načine. I naše društvo to podržava. Dokle god smo funkcionalni, ne trebamo se pitati jesmo li dobro.

Kako postižemo tu funkcionalnost? Jedan od načina je da normaliziramo stvari, odnosno da se nekako usporedimo s drugima i uvidimo da se nemamo na što žaliti. Ako smo u djetinjstvu doživjeli nedostatak emocionalne bliskosti, prihvaćanja ili nismo imali pravo biti loše, ili smo pak doživjeli neki stres kojem smo se samo što brže morali prilagoditi, a naš emocionalni odgovor na njega je bio gurnut u drugi plan, mi smo kao dijete tome dali neko značenje, a dijete često nema kapaciteta samo definirati stvari. Iz tog značenja koje smo dali nekom događaju - poput roditeljske svađe, profesorove opaske, odbijanja vršnjaka - kasnije ćemo donositi odluke i formirati svoj stav prema svijetu i prema sebi. Možda ćemo zaključiti da ne treba biti blizak, da je kritika opasna ili da nismo osoba koju ljudi žele u društvu. I što god prihvatimo kao uobičajeno u svojoj okolini, to postaje naša ideja normalnog - počinjemo normalizirati nešto što nam je zapravo tada, a možda i sada, izazivalo bol ili usamljenost.

Ako je nešto normalno, nećemo se time baviti. Normalno je da mi roditelji ne dopuštaju razgovarati s nekim prijateljima, normalno je da se roditelji ne bave mojim teškim emocijama, svi roditelji rade, normalno je da mi nedostaju kad sam sama, normalno je da su tinejdžeri okrutni i da će me ponekad nazivati pogrdnim imenima... Ako to usporedimo s većinom oko nas, većina mojih vršnjaka ima roditelje kojima ne smiju reći da su ljuti ili tužni, većina mojih vršnjaka doživljava neki oblik izrugivanja - dakle ovo je nešto normalno, svi smo to prošli, pa čemu plakati oko takvih gluposti?! Ne vidimo da nas je to možda dovelo do tuge, straha, patnje, umanjit ćemo to što osjećamo, no to je i dalje tu.

Skloni smo umanjivanju

Zašto minimiziramo ono što smo doživjeli i osjetili? Prvo, zato što se to smatra normalnim i svi će drugi to minimalizirati. Svi su to na neki način doživjeli, bila su takva vremena i svi su preživjeli. Minimizirat će naši vršnjaci, a i naši roditelji, ponekad čak i neki stručnjaci.

Drugi je razlog - da izbjegnemo konflikt sa samima sobom. Je li to bilo baš tako strašno? Pa drugima je bilo teže? Što se ja sad izvlačim i tražim isprike? Ne želim biti "s greškom", moram funkcionirati? Tko zna je li to zaista tako ili sam samo umoran? Teško je priznati sebi da nismo savršeni pa stvaramo distancu između sebe i onoga što nam se dogodilo - to se dogodilo neiskusnom djetetu, a sad sam već odrasla ili gotovo odrasla osoba, sigurno se više ne brinem hoće li mi se rugati zbog tenisica ili zašto se mama i tata svađaju. Osim toga, ako bismo to iznijeli na svjetlo dana, postoji onaj strah u nama da kršimo lojalnost prema roditeljima ili da bi nas čak mogli odbaciti ili manje voljeti. ​

Najčešće vidimo samo simptom - teško se povezujemo romantično ili prijateljski, brzo odustajemo, previše smo samostalni ili samodostatni, kompenziramo svoju pravu vrijednost s puno rada ili akademskog uspjeha. Usprkos svemu tome i dalje nemamo sjećanje o "nečem strašnom". No, funkcionalnost nikad nije barometar toga kako je osobi zaista. Često najbolji i najmirniji učenik u razredu najviše pati, ali prođe ispod radara jer odlično funkcionira, odnosno ne stvara drugima nikakve probleme.

Samosabotirajuće ponašanje

Sve to dovodi do onoga što ćemo osjetiti kao samosabotirajuće ponašanje. Ne mijenjamo ništa, čak i ako je to u interesu nas samih i drugih. Možda ako stvari zaista prestanu funkcionirati, tada bismo se mogli zapitati. Neka od pitanja mogla bi biti: ako se promijenim, tko bi reagirao na to? Primjerice, ako se prestanem kritizirati i počnem sebe podržavati ili hvaliti, kome bi to bilo neprihvatljivo? Možda nas je nekad otac kritizirao kad nam nešto nije išlo od ruke pa se sad bojimo - ako si damo oduška, ulijenit ćemo se? Ako kažem što želim ili što ne želim, možda izgubim neku osobu, jer tako je majka reagirala, povlačila bi se kad bih ja izrazila nešto što joj se ne sviđa? Možda bismo mogli pokazati roditeljima zahvalnost i lojalnost na neki drugi način, a ne ostajući u njihovim obrascima jer smo jedino tako nekad mogli biti funkcionalni.

Profesorica Armela Gradac savjetodavni je terapeut za djecu i adolescente