Vrste reakcija na krizne situacije i što one govore o nama

Piše: Tomislav Senečić EABP, ECP, tjelesno orijentirani psihoterapeut

Centar za integrativni razvoj, www.cir.hr

U novonastaloj situaciji s koronavirusom i iskustvom snažnog potresa koji je pogodio grad Zagreb mnogi od nas susreću se sa stanjima i osjećajima koji izazivaju strah, tjeskobu, nesigurnost, bespomoćnost i u konačnici mogu kliznuti u depresiju. Pandemija koronavirusa dovela je većinu stanovništva u situaciju koja je nepoznata.

Naime slične pandemije ovakvih razmjera nije bilo više od sto godina. S obzirom na to da nemamo blisko iskustvo bivanja u ovakvoj situaciji te da je virus s kojim se susrećemo potpuno nepoznat javlja se osjećaj neizvjesnosti. Nemamo referentno iskustvo na koje se možemo osloniti i temeljem toga jasno predvidjeti krajnji mogući scenarij. Dodatno smo često izloženi oprečnim informacijama raznih stručnjaka i laika. Dnevno smo bombardirani mnoštvom senzacionalističkih medijskih natpisa koji koriste mehanizam aktiviranja straha. Crne prognoze ekonomskih posljedica epidemije i ulaska u do sada možda i najveću recesiju sigurno ne pomažu u stvaranju mira i osjećaja sigurnosti.

Stvari izlaze na površinu

Jedan je da smo aktivno uključeni u strah i da osjećamo paniku te se kroz dan pokušavamo regulirati tražeći izvor regulacije izvana; na primjer očekujući neku pozitivnu vijest koja bi nas mogla umiriti. S obzirom na to da ne postoji jači kapacitet za nošenje sa strahom u ovom slučaju smo izrazito podložni vanjskom utjecaju do te mjere da kako se mijenjaju okolnosti tako se mijenja i naše unutarnje raspoloženje. U ovakvim kriznim situacijama to je i logično, ali nam ujedno govori i da dublji osjećaj mira i sigurnosti nije stvoren u toku našeg ranog razvoja.

Ono što je bitno razumjeti da će svatko od nas reagirati individualno i u novonastaloj situaciji isprojicirati svoju osobnu priču. Ovakve situacije izvući će iz nas sve ono što je naše, duboko potisnuto u prostoru nesvjesnog koje smo uspješno kompenzirali raznim obrambenim mehanizmima i uspješno držali pod kontrolom.

Iskustva našeg ranog razvoja i dinamike izlaze na površinu kada smo pod jakim stresom, a to je upravo ono što se zbiva danas.

Ako nema popravka ta anksioznost prijeti opstojnosti našeg tjelesnog i psihološkog integriteta. U prostoru našeg Selfa nastaje pukotina koju moramo kompenzirati i koja prijeti da se naša cijela psihička struktura uruši u nju. To još nazivamo i ranom traumom. Kasnije možemo imati iskustvo kronične nesigurnosti, strah da će se nešto strašno dogoditi, a da točno ne znamo što. Također strah da ako se opustimo i prepustimo da ćemo izgubiti kontrolu i raspasti se i da se poslije više nećemo moći skupiti. Napadi panike, anksiozni poremećaji, fobije, strah od ludila i smrti imaju korijen upravo u ovoj dinamici. Sve je to jeka najranijih iskustava i podsjeća nas na nesigurnost tog vremena.

Naša psihološka struktura

Bitno je znati da se u toj našoj najranijoj životnoj fazi gradi naša sposobnost da odgovorimo na životne zahtjeve, tzv. 'stres response'. To će uvelike odrediti naše reakcije na situacije poput ove.

Drugi način na koji možemo reagirati jest da smo letargični, da negiramo strah. To je iskustvo neprisutnog lebdenja i odvojenosti od stvarnih osjećaja užasa u nama. Vrsta primitivnog obrambenog mehanizma. Možemo odavati osjećaj da smo smireni i da nas ovakve situacije ne uznemiruju, ali stvarnost je da smo u našem sistemu zaleđeni od straha i zbog količine užasa mi se odvajamo od naših osjećaja i povezanosti s našim tijelom. Neka vrsta zombi stanja. Ispod toga nije samo strah od novonastale situacije već i davno zaboravljeni užas i trauma iz ranog djetinjstva koji je sada aktiviran novonastalom situacijom.

Moramo biti svjesni da su naše reakcije najvećim dijelom vezane za našu osobnu priču i našu sposobnost da se nosimo s ovakvim situacijama. Također ovo može biti i odlična prilika da razumijemo našu osobnu dinamiku, upoznamo sebe dublje i dobijemo uvid u temelje naše psihološke strukture. To nam onda daje mogućnost da popravimo štetu koja je nastala i dovršimo dijelove sebe koji su zapeli u fazama našeg psihološkog razvoja. Imamo mogućnost raditi na vlastitom sjećaju sigurnosti koji neće biti toliko uvjetovan vanjskim okolnostima.

Osjećaj sigurnosti dolazi kao iskustvo iz nas samih i vlastitog osjećaja sebe. On je produkt stabilnih i sigurnih uvjeta iz našeg ranog djetinjstva. Roditelji su imali kapacitet da daju sigurnost i dobro se nosili sa stresom. To djetetu kasnije daje osjećaj sigurnosti i povjerenja u život kojeg osoba nosi u sebi kao nešto neovisno o vanjskim okolnostima. Ako je to izostalo isplivat će u situacijama poput ovih, ali nam i dati mogućnost da radimo na tome. Tu se preporučuje psihoterapijski rad, barem u prvoj fazi sa psihoterapeutom koji poznaje dinamiku ranog razvoja.

Od iznimne je važnosti mobilizirati energiju i tijelo. Ovdje govorimo o traumi, a trauma drži našu energiju i tijelo u zamrznutom stanju što podupire osjećaj straha i bespomoćnosti. Bilo koja vrsta tjelesne aktivnosti pomoći će da se bolje osjećamo i nosimo sa sobom. Također je bitno da smo ekspresivni, puštamo glas, vičemo, tako da sva frustracija i strah izađe van što će dovesti do olakšanja.

S obzirom na to da nas trauma čini bespomoćnima jako je dobro biti uključen u aktivnosti pomaganja onima kojima je to stvarno potrebno. To će nam dati dobar osjećaj da u teškim uvjetima možemo učiniti nešto dobro i korisno te nam vratiti osjećaj da usprkos svemu imamo moć utjecati na okolnosti.

Sve ovo nam govori da način na koju tražimo sigurnost jednostavno ne postoji.

Jedini pravi osjećaj sigurnosti nalazi se upravo u spoznaji da ništa nije sigurno. Iako je to paradoks koji nije lako za usvojiti, ali samo ta spoznaja nas može osloboditi iz okova straha i dati nam sposobnost prepuštanja i prihvaćanja fenomena zvanog život.