Često smo ljubazniji prema strancima nego prema osobama koje volimo: zašto je tako?

Ljubazni prema strancima, a grubi, izravni, nerijetko i agresivni s prijateljima i obitelji. Je li vam se to ikada dogodilo? Čini se zapravo da je to prilično uobičajeno i da je stara poslovica „Samopouzdanje oduzima poštovanje” točna. Drugim riječima, s ljudima s kojima smo najbliži, skloni smo se opustiti, a time popušta i naša samokontrola. Uz rizik da uništimo upravo te odnose do kojih nam je najviše stalo.

Napor svakodnevne samokontrole

To ponašanje je potpuno prirodno i ima svoje razloge. Naime, često cijeli dan provodimo usredotočeni na potiskivanje svojih instinkta, impulzivnih i izravnih reakcija, da bismo onda, kad se navečer vratimo kući, napali svog partnera ili djecu zbog trivijalnih stvari. Prema riječima stručnjaka, to je način da se izbace frustracije nakupljene tijekom dana.

Od samokontrole do emocionalne regulacije

- U stvari, bilo bi bolje upotrijebiti neki drugi izraz jer ako razmišljamo o samokontroli, odmah se dovodimo u stanje frustracije. To je pomalo nalik onome što se događa kad odlučite ići na restriktivnu dijetu i cijeli se tjedan uspješno suzdržavate da biste onda za vikend „pukli” i vjerojatno pretjerali s jelom. Jednako tako, kad se prisiljavate kontrolirati cijeli dan, nerijetko kad stignete kući, popuste sve kočnice i izbacite sav bijes i frustraciju iz sebe. Stoga, ja radije govorim o regulaciji emocija nego o samokontroli – kaže psihologinja i psihoterapeutkinja Roberta De Angelis.

Teorija emocionalne sigurnosti

Iako je oslobađanje od tjeskobe i stresa s obitelji i bliskim prijateljima gotovo „fiziološko”, ne treba podcijeniti još jedan faktor, a to je teorija privrženosti Johna Bowlbyja. Bowlby je bio jedan od najvećih predstavnika psihoanalize dvadesetog stoljeća, koji je razvio ideju da ljudskim bićima trebaju „sigurna baza” i trajne psihološke veze.

- To objašnjava zašto smo skloni biti autentičniji u svojim najbližim i najintimnijim odnosima, i pozitivno (u izražavanju ugodnih emocija) i negativno (poput ničim izazvanih ispada). Kad smo kod kuće, na primjer, osjećamo se sigurnije i stoga ne skrivamo svoje „manje lijepe strane” – naglašava psihoterapeutkinja.

Kad umor i stres postanu eksplozivni

Uz stres, zbog potrebe za projiciranjem mirne, ljubazne i nasmijane slike u javnosti, ponekad dolazi i određena razina umora. To je nedavno potvrdila i studija objavljena u PNAS-u (Proceedings of the National Academy of Sciences), koja je pokazala kako nas mentalni umor čini razdražljivijima i agresivnijima. Ovo stanje, nakon što se vratimo u svoju kućnu zonu komfora, riskira da oslobodi bujicu potisnutih emocija.

- Umor svakako igra važnu ulogu, naročito u današnjem društvu u kojem je puno zahtjeva od svih i sa svih strana. Ako je vanjsko okruženje vrlo zahtjevno, postaje još teže ne osjećati se preopterećeno i biti prisiljen ispuniti sva očekivanja – tumači De Angelis.

Učenje samoregulacije

Upravljanje emocijama je vještina koja se uči tijekom godina i poznato je da su djeca i mladi općenito impulzivniji. No, samokontrola se može naučiti.

- Ako pod mladima mislimo na adolescente, tu dolazi do izražaja i hormonalni faktor. Mozak u razvoju i rastu ima manju sposobnost samokontrole i zato mladi traže vrlo intenzivna iskustva. Odrasli, pak, mogu naučiti samokontrolu, odnosno samoregulaciju. Ponašanje ne diktira samo amigdala, najstariji dio mozga, koja se aktivira kako bi pružila trenutačne reakcije, poput straha ili opasnosti, već i prefrontalni korteks, koji se razvio kasnije i omogućuje nam regulaciju emocija – pojašnjava De Angelis.

Prvi korak: prepoznavanje i imenovanje emocija

Prvi korak je učenje upoznavanja sebe. Konkretno, jedan prijedlog je imenovati i označiti svoje emocije, odnosno dati im ime. Tako učimo ih prepoznati i, kada ih doživimo, možemo bolje njima upravljati. Jer, cilj ne bi trebao biti potiskivanje onoga što osjećamo, već upravljanje time – ističe psihoterapeutkinja.

Opasnost „ekspres lonca”

Znamo što se događa kad predugo pokušavamo sakriti svoje osjećaje. Prije ili kasnije, oni će izaći na površinu, i to obično vrlo snažno, poput ekspres lonca koji eksplodira.

- Pokušaj potiskivanja emocija ne donosi dobrobiti, što vidimo iz raznih kompenzatornih ponašanja poput prejedanja ili binge gledanja filmova i serija. U tim slučajevima pokušavamo „zamrznuti” ono što osjećamo, pokušavamo ne osjećati ono što uzrokuje bol ili neugodu, prepuštajući se obrascima ponašanja koja uključuju pretjerivanje u nečemu. No, bilo bi mudrije ostati u situaciji koja se naziva „prozor tolerancije”, odnosno u rasponu u kojem možemo podnijeti izazove i stresove, a da nas oni ne preplave – kaže De Angelis.

Prihvaćanje vlastite krhkosti

I na kraju, priznavanje vlastitih ograničenja pomaže nam da se bolje snalazimo u svakodnevnim emocijama. To ne znači da smo slabi, već da prihvaćamo inherentnu krhkost ljudskog bića.

- Jasno je da nitko ne očekuje da se to dogodi u javnosti, ali kad ste na „sigurnom mjestu”, priznavanje sebi i drugima da imate ranjivosti može vam samo koristiti. Ovo nije etiketa koju nosite sa sobom cijeli život. Tako jednostavno možete proći lakše kroz neki trenutak, a priznavanje da niste dobro ili da ste uplašeni stvara veze, jača osjećaj pripadnosti i pomaže u oslobađanju oksitocina. A to su elementi koji postaju još važniji u današnjem društvu u kojem smo digitalno hiperpovezani, ali izolirani u stvarnom životu – zaključuje De Angelis.