Trudimo li se uzalud? Produljenje očekivanog životnog vijeka usporilo se za sve rođene poslije 1939. godine

Dugovječnost, pa još u zdravlju, mnogima je u posljednje vrijeme postala opsesija, a longevity je unosan biznis koji vlada medijima i ne silazi s usana. Ipak, unatoč uloženim naporima, postoji mogućnost da se očekivani životni vijek u razvijenim zemljama neće značajno produljivati. Naprotiv, bilježi se usporavanje.

Zajednička studija Sveučilišta Wisconsin-Madison, Škole javnog zdravlja La Follette u Madisonu, Instituta Max Planck za demografska istraživanja u Rostocku i Nacionalnog instituta za demografska istraživanja u Parizu, otkrila je, naime, da se porast očekivanog životnog vijeka u zemljama s visokim prihodima značajno usporio te da nijedna generacija rođena nakon 1939. neće u prosjeku doživjeti sto godina. Kako je objavljeno u publikaciji Proceedings of the National Academy of Sciences, znanstvenici su za studiju analizirali očekivano trajanje života za 23 zemlje s visokim prihodima i niskom smrtnošću koristeći podatke iz Baze podataka o smrtnosti u razvijenim zemljama (Human Mortality Database) i šest različitih metoda predviđanja smrtnosti.

Nedostižno produljenje

- Povećanje očekivanog životnog vijeka kakvo smo postigli u prvoj polovici 20. stoljeća čini se fenomenom koji vjerojatno nećemo ponovno postići u doglednoj budućnosti. U nedostatku bilo kakvih većih otkrića koja značajno produljuju život, očekivani životni vijek i dalje se ne bi povećavao brzinom s početka 20. stoljeća, čak i ako bi se preživljavanje odraslih poboljšalo dvostruko brže nego što predviđamo – izjavio je Héctor Pifarré i Arolas iz La Follettea.

Od 1900. do 1938 očekivano trajanje života povećavalo se za otprilike pet i pol mjeseci sa svakom novom generacijom. To znači da je osoba rođena 1900. u zemlji s visokim prihodima mogla očekivati da će živjeti 62 godine, a samo 38 godina kasnije očekivano trajanje života za osobu rođenu u sličnim uvjetima skočilo je u prosjeku na 80 godina.

Za one rođene između 1939. i 2000. godine povećanje se usporilo na otprilike dva i pol do tri i pol mjeseca po generaciji, ovisno o metodi predviđanja. Metode predviđanja smrtnosti statističke su tehnike koje daju informirana predviđanja o budućem životnom vijeku na temelju prošlih i sadašnjih podataka o smrtnosti. Ti su modeli omogućili istraživačkom timu da procijeni kako će se očekivano trajanje života razvijati u različitim budućim scenarijima.

Zašto smo usporili

Usporavanje je uglavnom posljedica činjenice da su porasti dugovječnosti početkom 20. stoljeća bili potaknuti izvanrednim poboljšanjima u preživljavanju u vrlo ranoj dobi. Smrtnost dojenčadi tada je naglo pala zbog medicinskog napretka i drugih poboljšanja kvalitete života u zemljama s visokim prihodima, što je značajno pridonijelo brzom porastu očekivanog životnog vijeka. Smrtnost dojenčadi i djece u tim je zemljama danas toliko niska da predviđena smanjenja smrtnosti u starijim dobnim skupinama neće biti dovoljna za održavanje prethodnog tempa u porastu dugovječnosti.

Prognoze smrtnosti nikada ne mogu biti sigurne, jer se mogu dogoditi neočekivane situacije - pandemije, novi medicinski tretmani, nepredviđene društvene promjene – no studija daje ključni uvid vladama koje žele predvidjeti potrebe zdravstvenih sustava, mirovinskog planiranja i socijalnih politika. Istraživanje ima implikacije i za pojedince, jer očekivani životni vijek utječe na osobne odluke o štednji, mirovini i dugoročnom planiranju. Ako se očekivani životni vijek povećava sporije, kao što ova studija pokazuje, i vlade i pojedinci možda će morati prilagoditi očekivanja za budućnost.