Ta mala i izgubljena gesta podsjeća me na neka sporija, mekša vremena. Sjetite je se ovih dana češće

Baš rijetko idem u dućan u zadnji čas. Moralo bi to biti nešto stvarno hitno da to napravim. Ne zato što sam savršeno organizirana, nego zato što cijenim ljude koji rade i njihovo vrijeme. Čak i kad mi je nešto važno, bude mi neugodno ući pet ili deset minuta prije zatvaranja. Ispričam se na blagajni, ali tek nakon što pozdravim. Ako ima prostora, razmijenim koju riječ.

Ako su me roditelji ičemu naučili, onda je to da se ljudi pozdravljaju, zahvaljuju i da se vrata ne zatvaraju pred drugima. Ne zato što si dobar, nego zato što si dio zajednice. To su sitnice koje bi trebale biti normalne, ali sve češće više nisu. Zadnjih dana tome dodajem i „Sretni blagdani“ ili „Sve najbolje“. Ne zato što mislim da sam dužna razveseliti druge dok se možda i sama iznutra raspadam, nego zato što znam da nije na meni da nekome bude još teže nego što već jest.

Zato i ne ulazim, ako baš ne moram, nikamo pred samo zatvaranje. A kad se ipak dogodi da sam u dućanu ili pekari kasno navečer, jedna od dražih stvari mi je kad ljudima poželim „Laku noć“. Bude mi toplo oko srca. Podsjeti me na neka sporija, mekša vremena. I često pomislim da je možda toj osobi upravo to trebalo tog dana. Da je netko primijeti, pogleda i zaželi joj miran završetak dana.

Biram pristojnost

Nikad ne znaš kakve horore ljudi nose iza zatvorenih vrata ili spuštenih kapaka. Kakve odnose trpe, kakve misli vuku sa sobom, koliko su puta taj dan progutali knedlu jer nisu imali izbora. I zato se trudim ne biti još jedna ružna epizoda u nečijem danu. Ne zato što sam bolja, nego zato što znam koliko je lako drugome dodatno otežati.

Svjesna sam da stvari nisu crno-bijele. Da postoji milijun nijansi i da među ljudima koje tako srčano pozdravljam prije spavanja ima i onih koji to nimalo ne zaslužuju. Možda su bezobrazni, bahati, sebični. Možda su u privatnom životu zadnja ljudska govna. Realnost je takva. Ali ja svejedno biram biti pristojna. Ne zato što ih time opravdavam, nego zato što ne želim da me tuđa grubost pretvori u nekoga tko prestaje biti čovjek.

Tako sam odgajana i od toga ne odustajem. Ako bude sreće, tako ću jednog dana odgajati i svoje dijete. Da zna da nije samo na svijetu. Da razumije kako većina ljudi radi poslove koji ih ne ispunjavaju i nose terete koje ne vidiš na prvi pogled. Da zna da nije na njoj da drugima otežava, ali ni da svima sve olakšava nauštrb sebe. Minimum koji može uložiti u društvo u kojem živi jest da bude pristojna. Da pozdravi, zahvali i pomogne ako treba.

Ne mislim da itko treba svima biti topao, otvoren i dostupan. Postoje ljudi kojima ne duguješ ni riječ. Granice su nužne i zdrave. Ali mali, svjestan trud koji ne traži aplauz ni povratnu uslugu čini i tebe i svijet oko tebe podnošljivijim mjestom. Ne znam kome može smetati da bude pozdravljen, makar od potpunog stranca. A još je rjeđe i vrjednije kad te netko stvarno pogleda. Kad te vidi, a ne gleda kroz tebe, u pod ili u ekran.

U vremenu u kojem svi negdje žure, štite se i štede na ljudskosti, pristojnost je postala svjestan izbor. Ne zato što će promijeniti svijet, nego zato što mijenja trenutak u kojem se dvoje ljudi sretnu. I dok god još možemo birati hoćemo li nekoga pogledati, pozdraviti i priznati mu postojanje, vrijedi birati upravo to. Ne zbog njih, nego zbog sebe. Jer kad nestane i tog minimuma, nestaje i ono malo reda među ljudima.

Do idućeg puta,

Sretni blagdani!

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.