Previše izbora, a premalo mira: Terapeutkinja savjetuje kako ponovno naći ravnotežu

Na pisanje ovog osvrta, u kojem promišljam psihološke, filozofske i sociološke aspekte suvremenog života, potaknula su me iskustva iz terapijske prakse i razgovori s ljudima različitih generacija. Mladi često opisuju osjećaj izgubljenosti, nesigurnosti i preplavljenosti beskrajnim mogućnostima, govoreći o praznini unatoč brojnim prilikama koje im se nude. S druge strane, mnogi stariji priznaju da više ne znaju biti sami sa sobom, da im tišina i mir izazivaju strah, kao da su izgubili sposobnost bivanja u vlastitom unutarnjem prostoru.

Za mene to znači da u radu s klijentima trebam gledati šire od simptoma - razumjeti kako društveni, filozofski i psihološki okviri oblikuju njihov unutarnji svijet, te na temelju toga pomagati im da ponovno pronađu ravnotežu i smisao.

Taj kontrast generacija otvara jedno isto pitanje: što se dogodilo s našim društvom da sve više ljudi traži psihološku pomoć? Kako to da, usprkos većoj slobodi i većem izboru, raste broj onih koji pate od anksioznosti, depresije i osjećaja besmisla? Kako to da, unatoč najsuvremenijoj dijagnostici i medicinskoj tehnologiji koja nam omogućuje ranije otkrivanje i praćenje bolesti, svjedočimo sve većem broju kroničnih stanja i "novih" bolesti koje prije nismo prepoznavali ili ih nismo imali?

Ova pitanja usmjeravaju nas prema dubljem razumijevanju utjecaja društvenih i psiholoških faktora na naše mentalno zdravlje, kao i na način na koji suvremeni život oblikuje naš mozak, emocije i sposobnost nošenja sa stresom.

Od slobode do prisile

Živimo u vremenu koje naglašava slobodu izbora i mogućnost samoostvarenja. Na prvi pogled, to bi trebalo voditi većoj sreći i ispunjenosti. Međutim, sloboda se često pretvara u nevidljivu prisilu. Kada je svaki trenutak ispunjen zahtjevom da postignemo više, budemo bolji i da stalno napredujemo, granice se brišu. Pojedinac postaje sam sebi najveći sudac - a neprijatelj se više ne nalazi izvana, nego iznutra.

U tom unutarnjem monologu neprestano odzvanja: moram više, mogu više, nisam dovoljno dobar. Posljedica su kronični umor, iscrpljenost i gubitak radosti življenja.

Društvo individualizma

Današnje društvo gradi se na ideji radikalnog individualizma. Slavi se samostalnost, neovisnost, osobni razvoj, a zajednica postaje sporedna. U tom procesu gubi se osjećaj međusobne povezanosti.

Ljudi sve češće žive jedni pored drugih, ali ne i jedni s drugima. Drugi se promatra kao konkurencija ili prijetnja, a ne kao partner u dijalogu. To stvara usamljenost koja nije nužno posljedica fizičke izolacije, nego emocionalnog otuđenja.

Psihološki gledano, gubitak zajedništva oslabljuje otpornost. Kada pojedinac nema mrežu odnosa koji ga podržavaju, njegova sloboda lako postaje teret.

Društvo zabave i iscrpljenosti

Poseban problem našeg vremena je kultura zabave koja više ne služi odmoru i opuštanju, nego postaje još jedan oblik društvene kontrole. Zabava danas nije prostor slobode, već produžetak logike performansa. Bilo da je riječ o društvenim mrežama, televizijskim formatima ili digitalnim sadržajima, sve je oblikovano tako da ne dopušta tišinu i refleksiju.

Takva zabava iscrpljuje jer ne donosi unutarnji mir, nego stalnu stimulaciju. Mozak, bombardiran neprekidnim podražajima, ulazi u začarani krug dopaminskih skokova - kratkotrajnih valova zadovoljstva koji brzo splasnu i ostavljaju prostor za novu žudnju. Dopamin, neurotransmiter nagrade, prirodno nas pokreće prema ciljevima i donosi osjećaj motivacije. Međutim, kada je stalno aktiviran umjetnim stimulansima - notifikacijama, "lajkovima", videima, igrama - mozak razvija dopaminsku toleranciju. To znači da s vremenom trebamo sve jače i češće podražaje da bismo osjetili isto zadovoljstvo.

Posljedica je svojevrsna "ovisnost o stimulaciji". Mozak postaje nesposoban pronaći zadovoljstvo u jednostavnim i mirnim aktivnostima, jer mu one ne proizvode dovoljno snažan dopaminski udar. Time slabi prirodna ravnoteža između dopamina (koji nas potiče na akciju) i serotonina (koji donosi osjećaj mira i stabilnosti). Kada je dopamin u kroničnom višku, a serotonin u deficitu, javljaju se nemir, nesposobnost za koncentraciju, impulzivnost, anksioznost i sklonost depresivnim stanjima.

Umjesto da zabava bude prostor igre i radosti, ona postaje alat koji održava ljude zaposlenima, ali i poslušnima. Kontrola se ne vrši kroz zabrane, već kroz stalno privlačenje pažnje i okupiranje svijesti. Posljedice za psihu su dalekosežne: razvija se nemir, nesposobnost za introspektivno mišljenje i stalna "glad" mozga za podražajima.

To vodi prema novom obliku psihičkog iscrpljivanja - ne zato što radimo previše, nego zato što nikada ne dopuštamo mozgu da se odmori i vrati u stanje ravnoteže. Dugoročno, ovakav obrazac narušava mentalno zdravlje, povećava rizik od kronične tjeskobe i depresije te stvara generacije ljudi koji ne mogu podnijeti tišinu, jer u tišini ostaju suočeni sami sa sobom.

Djeca i adolescenti sve teže pronalaze zadovoljstvo u jednostavnim, sporim aktivnostima.

Krakenimages.com/Shutterstock

Djeca i mladi na ‘‘dopaminskom udaru‘‘

Najosjetljivija skupina u ovom procesu su mladi i djeca. Njihov mozak, koji se još uvijek razvija, posebno je podložan stalnim dopaminskim udarima. Rana i učestala izloženost ekranima, društvenim mrežama i digitalnoj zabavi oblikuje neuralne puteve tako da se navikavaju na brze podražaje i instantnu nagradu. Posljedica je sve manja tolerancija na dosadu i tišinu, skraćivanje raspona pažnje i otežana sposobnost emocionalne regulacije.

Djeca i adolescenti sve teže pronalaze zadovoljstvo u jednostavnim, sporim aktivnostima - čitanju, razgovoru, igri u prirodi - jer njihov mozak traži intenzivniji podražaj. Na taj način stvaramo generaciju koja ne zna čekati, koja se teško koncentrira i koja vlastite emocije doživljava kao teret od kojega bježi u još više podražaja. To ima dugoročne posljedice na mentalno zdravlje: povećanu sklonost anksioznosti, depresiji, impulzivnosti i čak poremećajima pažnje.

Drugim riječima, dok društvo zabave odrasle ljude čini umornima i praznima, za mlade ono postaje okruženje u kojem njihov mozak od samih početaka uči funkcionirati na pogrešnim postavkama. To je tihi rizik koji će tek pokazati svoje razmjere u godinama koje dolaze.

Tko je odgovoran za naše mentalno zdravlje?

Pitanje odgovornosti za mentalno zdravlje danas je možda jedno od najosjetljivijih. Ono neprestano oscilira između pojedinca i društva. Jedni tvrde da je sve u rukama pojedinca - on mora raditi na sebi, razvijati se, ulagati u osobni rast, naučiti tehnike samopomoći i pronaći snagu unutar sebe. Drugi pak ističu da je glavni krivac društvo koje oblikuje stvarnost kroz neprestane pritiske, zahtjeve i kult postignuća, ostavljajući pojedinca u kroničnoj utrci koja nema ciljnu liniju.

Istina je, čini se, negdje između. Pojedinac ne može ignorirati vlastitu ulogu u brizi o sebi, jer mentalno zdravlje traži svjesni napor, praksu i odgovornost. No, jednako tako ne možemo zanemariti društvene i ekonomske strukture koje oblikuju naše misli, navike i očekivanja. Kada društvo postavlja standarde koji iscrpljuju - stalnu produktivnost, konstantnu dostupnost, "veselu zabavu" koja u pozadini iscrpljuje - pojedinac će teško ostati zdrav. S druge strane, kada pojedinac u potpunosti odustane od odgovornosti, očekujući da će društvo "popraviti uvjete", onda društvo ostaje prazna konstrukcija bez stvarnog subjekta.

Upravo zato je ključno shvatiti da mentalno zdravlje nije samo osobna, nego i kolektivna odgovornost. Ako pojedinac njeguje tišinu, introspekciju i granice, on time oslobađa i prostor u društvu za drukčije obrasce življenja. Ako društvo počne vrednovati mir, suradnju i autentične odnose više od utrke za uspjehom i stalne stimulacije, tada pojedinci lakše pronalaze unutarnju ravnotežu. Prebacivanje odgovornosti u jednom ili drugom smjeru nikada ne donosi rješenje; ono nastaje tek u dijalogu između unutarnjeg rada i vanjskih struktura koje nas oblikuju.

Iluzija slobode

Na površini živimo u vremenu najveće slobode. Putovanja, izbor karijere, online učenje, društvene mreže - sve nam se nudi kao beskonačan izlog mogućnosti. Međutim, ta sloboda nosi i svoju tamnu stranu. Ona često paralizira jer previše opcija ne oslobađa, nego stvara tjeskobu. Psihološka istraživanja govore da mozak nije građen da se nosi s beskrajnim nizom odluka - umjesto oslobođenja, višak izbora proizvodi osjećaj nesigurnosti i konstantno preispitivanje.

Što god da izaberemo, uvijek se pitamo jesmo li mogli bolje. Uspoređujemo se s drugima, mjerimo vlastitu vrijednost kroz tuđe izbore i uspjehe, te ostajemo zarobljeni u neprestanom mentalnom vrtlogu "što ako". Sloboda izbora tako postaje izvor stalnog nezadovoljstva. Umjesto osjećaja oslobođenja, pojedinac osjeća da nikada nije dovoljno dobar, da stalno propušta prilike, da je zarobljen u mreži vlastitih očekivanja i društvenih ideala.

U kontekstu mentalnog zdravlja to znači da sloboda, umjesto da bude prostor rasta, postaje još jedan izvor pritiska. Kada sloboda nije ukorijenjena u unutarnjem miru, nego u vanjskim usporedbama i beskonačnim opcijama, ona prestaje biti dar i pretvara se u teret. Paradoks našeg vremena je taj da se osjećamo zarobljenije nego ikad upravo u trenutku kad nam je, barem formalno, najviše toga dostupno.

Povratak tišini i zajedništvu

Možda je najveći izazov našeg vremena ponovno naučiti biti sami sa sobom - bez tehnologije, bez stalnog podražaja, bez potrebe da se uspoređujemo i dokazujemo. Tišina i kontemplacija nisu znak slabosti, već prostor u kojem se rađa autentična sloboda i u kojem se mozak vraća prirodnom ritmu odmora i regeneracije. U svijetu stalnih dopaminskih stimulacija, tišina djeluje gotovo kao lijek - vraća fokus, smiruje tjeskobu i jača našu unutarnju otpornost.

Jednako tako, potrebno je obnoviti zajedništvo. Ljudi trebaju ljude - ne samo kao publiku na društvenim mrežama ili broj pratitelja, nego kao istinske sugovornike i svjedoke naših života. U iskrenoj razmjeni, u prijateljstvu i toplom ljudskom kontaktu, ponovno otkrivamo smisao i snagu za suočavanje s izazovima. Mentalno zdravlje nikada ne može biti samo individualni projekt - ono raste i njeguje se u odnosima, u zajednici, u osjećaju pripadanja.

Stani. Udahni. Ponovo živi.

Suvremeno društvo, oblikovano kultom postignuća i individualizma, proizvodi generacije umorne i izgubljene u obilju mogućnosti. Pojedinac, suočen s beskrajnim izborima i stalnim stimulacijama, sve teže pronalazi unutarnji mir i stabilnost. To stanje iscrpljenosti ne znači slabost, nego je često znak da su i tijelo i psiha preopterećeni ritmom koji nije u skladu s ljudskom prirodom.

Zato je važno stati i prepoznati vlastite granice. Ako osjećate da vas stalna stimulacija iscrpljuje, da ste zarobljeni u pritisku slobode izbora ili da vas usporedbe s drugima sve više udaljavaju od samih sebe - niste sami. Mnogi ljudi prolaze kroz slična iskustva. Razgovor s bliskim osobama, povratak jednostavnijim ritualima, ali i traženje stručne podrške mogu biti prvi koraci prema ravnoteži.

Sloboda prestaje biti teret tek kada je ukorijenjena u tišini, u autentičnim odnosima i u zdravom odnosu prema sebi. To je prostor u kojem je ponovno moguće disati, misliti i istinski živjeti.

Mirella Rasic Paolini certificirana je stručnjakinja za mentalno, psihološko i cjelokupno zdravlje s međunarodno priznatom edukacijom i višegodišnjim iskustvom u radu s ljudima.