Dobri odnosi među ljudima odgovor su na niz problema s kojima se susreću visokorazvijene zemlje, a u posljednjih nekoliko godina i siromašne zemlje diljem svijeta, kaže psihijatar Darko Marčinko o novoj knjizi koju je napisao sa suradnicima i koja nosi naziv "Dobri odnosi".
- Stvaranje dobrih odnosa među ljudima vještina je koja se stječe u ranom djetinjstvu, u prvih tisuću dana života, prvo oponašanjem onih u djetetovoj blizini, a kasnije i svjesnim učenjem. U tim prvim godinama života stječe se i vjera u sebe, a i pojmovi i stavovi koji karakteriziraju čovjeka. Kasnije godine grade običaje i oblike ponašanja koji su u skladu s vještinama stečenim u mladosti - objasnio je ovaj ugledni specijalist psihijatar te uži specijalist iz biologijske psihijatrije, psihoterapije i forenzičke psihijatrije, doktor znanosti i redoviti profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Predstojnik je Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb i pročelnik Katedre za psihijatriju i psihološku medicinu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Psihoanalitički je i obiteljski psihoterapeut, edukator i supervizor iz psihoanalitičke psihoterapije. Posljednjih godina bavi se primjenom psihodinamike u poboljšanju razumijevanja i rješavanju poslovnih problemskih situacija (psihodinamski coaching). Uz sve to predsjednik je Hrvatskog društva za personologiju, poremećaje ličnosti i poremećaje hranjenja pri Hrvatskom liječničkom zboru, redoviti je član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske, aktivan je u Sekciji za urbano mentalno zdravlje Svjetske psihijatrijske organizacije. Urednik je 16 objavljenih knjiga, a "Dobri odnosi" zadnja je s tog popisa. Otkrio nam je koliko su važni odnosi i empatija te što sve utječe na mentalno zdravlje i kako ga jačati.
Što je prema vama ključ za bolje mentalno zdravlje? Kako društveni procesi utječu na mentalno zdravlje?
Psihodinamika nas uči da je rad na umjerenosti i empatiji put prema dobrom mentalnom zdravlju. U tom smislu rabimo termin "dovoljno dobro", a manje "perfektno" ili "savršeno" kada govorimo o okvirima bitnim za zdravlje. Dakle, biti dovoljno dobar roditelj, član obitelji ili poslovni partner važan je segment dobrog mentalnog zdravlja. Pozitivno je da se u javnom prostoru govori o mentalnom zdravlju. Pritom treba govoriti ne samo o smetnjama ili poremećajima (npr. reakcijama na stres) nego i o mehanizmima koji jačaju otpornost. Distres kao negativni stres često je potenciran u okviru interpersonalnih odnosa, tako da je važno govoriti i o atmosferi koja postoji u obiteljima i radnim sredinama. Društveni procesi značajno utječu na mentalno zdravlje pojedinca i zajednice. Istraživanja pokazuju da je u 20. stoljeću grupa bolje štitila pojedinca, danas je adaptivno rješenje više vezano uz individualizam. Problem nastaje kada individualizam, koji je izvorno konstruktivan, uđe u domenu nezdrave kompetitivnosti. Danas bilježimo porast takozvanih psihosomatskih reakcija i usamljenosti.
Posljednje dvije knjige vašeg tima zovu se "Usamljenosti i depresija" te "Dobri odnosi". Postoje li razlike između usamljenosti i samoće?
Usamljenost nije isto što i samoća. U podlozi usamljenosti je subjektivno iskustvo uz doživljaj slabe povezanosti s drugim ljudima, bez obzira na to što osoba može biti okružena većih brojem ljudi i imati brojne prijatelje na društvenim mrežama. S druge strane, samoća odražava fizički nedostatak ljudi u okolini. Dakle usamljenost je više subjektivno iskustvo (odgovara stanju uma), dok samoća odražava više objektivno iskustvo (fizički nedostatak ljudi). Usamljenost odražava kvalitativni deficit međuljudskih odnosa, dok je samoća više njihov kvantitativni deficit. Kroz usamljenost se osoba otuđuje, kako od drugih ljudi tako dubinski gledano i od samog sebe. Usamljena osoba ima loš subjektivni doživljaj same sebe. Važno je naglasiti da se ovo stanje može promijeniti!
Što je i poželjno jer je usamljenost rizični faktor za bolesti?
Istraživanja pokazuju kako je dugotrajna usamljenost rizični faktor za brojna patološka stanja i bolesti, od depresije i demencije do kardiovaskularnih bolesti i karcinoma. Zato je bitno prepoznati usamljenost kao problem i ponuditi rješenja. Rješenja idu kroz empatijsko razumijevanje, a onda i trženje puteva za dobre odnose. Svjetska zdravstvena organizacija opisuje usamljenost kao novu epidemiju. Smatra se da usamljenost ima više dimenzija, od biološke do psihološke i socijalne te dublje, duhovne dimenzije. Biološka razina znači da je usamljenost poput konstantnog unutarnjeg stresa koji potiče upalne i druge nepovoljne procese koji vode prema bolesti. Na psihološkoj razini, usamljenost je vezana uz subjektivni osjećaj odbačenosti i boli. Na socijalnoj razini, usamljene osobe osjećaju se isključeno iz grupe, a socijalni normativi su bitni za psihu jer čovjek ne živi izolirano, nego u interakciji s drugim ljudima. Dublja, duhovna razina usamljenost povezuje uz odgovore na bitna životna pitanja, doživljaje smisla i vlastite autentičnosti, kao i sposobnost za vezivanje s drugima. Subjektivni osjećaj usamljenosti većinom je neugodan te uključuje spektar takozvanih nelagodnih emocija. Kronično usamljena osoba često ima zakočen proces rezonancije i usklađenosti s drugima. Njen kapacitet za bliskije odnose je time znatno smanjen. Usamljenost je puno više od tzv. osobnog izbora jer je bitan i socijalni kontekst, a u sociokulturi s puno nezdravog narcizma prisutni su veliki pritisci na pojedinca. Isto tako, u zapadnoj civilizaciji socijalna hijerarhija sve je strmija te ovaj trend rastuće kompetitivnosti oštećuje veze između ljudi i pojačava usamljenost.
Koliko je i zašto ona prisutna i u mladih?
Dva bitna parametra vezana uz porast usamljenosti u mladih, kako pokazuju rezultati istraživanja, jesu porast urbanizacije u društvu i porast digitalizacije. Podaci ukazuju na to da danas oko 50 posto ljudi živi u gradovima, s trendom porasta, a početkom 20. stoljeća taj je broj bio znatno niži (13 posto). Urbanizacija i život u gradovima, paradoksalno, smanjuju neposredne kontakte među ljudima. Zato je bitno naglasiti da osobni kontakt i kontakt putem društvenih mreža nisu i ne mogu biti isto. Osobni kontakt, a obiteljski odnosi su najbolji primjer, ne može se nadomjestiti kontaktima putem digitalnih medija jer samo osobni kontakt daje dimenziju i snagu prisutnosti. Upravo osobna prisutnost roditelja u životu djeteta smatra se bitnim parametrom optimalnog razvoja djeteta i adolescenta u odraslu osobu. Porast komunikacije putem digitalnih medija kojem u novije vrijeme svjedočimo nudi i koristi jer povećava dostupnost i brzinu prijenosa informacija. Druga strana medalje je što digitalni mediji ipak nemaju snagu da nadomjeste ulogu neposredne komunikacije. Neposredna komunikacija bitna je u ranom razvoju, ali i kasnije u životu, za ostvarivanje dobrih obiteljskih, partnerskih ili prijateljskih odnosa. Upravo dobri odnosi kompromitirani su kod usamljenih. Roditelji trebaju nastojati razumjeti što je njihovo dijete potaknulo na izražavanje nelagodnih emocija. Usamljeno dijete osjeća nedostatak bliskosti u odnosima, a to se ne odnosi samo na realne odnose s drugima već i na vlastiti subjektivni svijet. Stoga je bitno da roditelji shvate važnost neposredne i empatijske komunikacije s djecom te da ne uđu u iluziju da to netko drugi može bolje od njih. Pri tome je važno promatrati subjektivni doživljaj djeteta, a ne isključivo objektivnu realnost. Zato je bitno da roditelji shvate koliko je atmosfera bitna za formiranje ličnosti njihove djece. Nema idealne atmosfere, ali treba težiti tome da ta atmosfera bude više poticajna, a manje moralizirajuća i posramljujuća. U dominantno pozitivnoj atmosferi dijete će imati bolju priliku izgraditi cjelovitiju ličnosti i te izraziti autentične dijelove sebe. Empatija je protuteža ili lijek za usamljenost i brojne nelagodne emocije. Poticanjem empatije stvaramo bolju atmosferu i temelje za veći sklad u obiteljskim, prijateljskim, poslovnim i drugim društvenim odnosima.
Koja su obilježja perfekcionizma, za koji se govori da je često povezan sa psihičkim problemima, posebno u mlađoj populaciji?
U doba visoke kompetitivnosti dosta se govori o perfekcionizmu. Nekada je teško postaviti jasnu granicu između zdravog perfekcionizma koji osigurava profesionalne uspjehe i nezdravog perfekcionizma koji vodi u iscrpljenost i depresiju. Zdravi perfekcionizam može imati pozitivna obilježja, motivirati osobu za detaljni pristup problemskim i drugim situacijama, a istovremeno ponuditi fleksibilnost i ostvarivanje mjere. S druge strane, nedostatak fleksibilnosti, odnosno mentalna krutost obilježja su nezdravog perfekcionizma. Dakle, nezdravi perfekcionizam znači krutost i strogost, prvenstveno prema samom sebi, a onda posljedično i prema drugima. Mehanizmi strogog superega (vezan uz savjest) iz dubine nesvjesnog stalno šalju poruke "nisi dovoljno dobar/dobra" koje onda stvaraju unutarnju tenziju, a izvana vidljivu tjeskobu s brojnim oblicima izražavanja. Upravo nezdravi perfekcionizam može biti faktor u razvoju psihosomatskih reakcija. Primjer su poremećaji hranjenja ili anksiozni poremećaji.
Kako pomiriti racionalno i emocionalno, što kažu istraživanja?
Termin psihodinamika odnosi se na psihičku dinamiku mentalnog funkcioniranja čovjeka s posebnim naglaskom na nesvjesnim procesima. Naša psiha, odnosno psihičko funkcioniranje, nije samo u domeni svjesnog, nego dijelom i pod okriljem nesvjesnog. Isto tako uz kognitivno-intelektualni dio postoje i njegove emocionalne sastavnice. Neki istraživači govore i o racionalnom i emocionalnom mozgu. Pri tome se emocionalni mozak (koji čine tzv. reptilski i limbički dio) ranije razvija od racionalnog mozga. Upravo sklad emocionalnog i racionalnog mozga omogućuje bolju reakciju na stres. Istraživanja neuroznanosti pokazuju kako je bitna komunikacija na razini prefrontalni korteks-limbični sustav. Psihodinamske istine su manje kategorijske (crno-bijelo gledanje na problem), a više kompleksne i dimenzionalne. Prepoznavanje raznih dimenzija psihe bliže je istini nego pojednostavljene formulacije koje nude samo okvir razumijevanja.
Kako se onda bolje nositi sa stresom u današnje vrijeme? Koja je razlika između zdravih i nezdravih psiholoških mehanizama?
Kada osoba uspije optimalno prihvatiti dobre dijelove sebe uz one problemske, to je dobar psihološki način nošenja sa stresom. Manje zreli psihološki mehanizmi su negiranje i poricanje problema kao i rascjep. Rascjep je mehanizam obrane putem kojeg sebe vidimo u idealizirajućem svjetlu, a druge u devaluirajućem ili obrnuto, što teško odražava psihološke istine koje čovjeka gledaju u cjelovitosti. Ljudi koji funkcioniraju na rascjepu obično češće rabe i projekcije, svoje loše smještaju u druge pa su im drugi stalno krivi za vlastite neuspjehe. To rade zato što nemaju kapaciteta da se nose s nelagodom unutarnjih dijelova psihe pa je naprosto premještaju u druge ljude. Na njihovu žalost, ti projektivni mehanizmi ne mogu im pomoći, možda vrlo kratko, pa ih onda kompulzivno teže ponavljati. Bolji put je rad na sebi i suočavanje sa svojim slabostima (i vrlinama). Naravno, to je put koji zahtijeva motivaciju i vrijeme.
Kako pomoći drugima koji imaju psihičke krize i probleme?
Naglašavate ulogu emocija srama i krivnje, koje su razlike između tih emocija? Koji je lijek za sram?
Sram i krivnja spadaju u takozvane master emocije, a moguće ih je nazvati i moralnim emocijama. Krivnja se psihoanalitički tumači kao produkt konflikta između ega i superega (savjesti), dok je sram reakcija na neodobravanje okoline i produkt konflikta između ega i ego ideala (ego ideal obuhvaća internalizirane vrijednosti i moralna načela). U trenutku kada ego ideal nije ostvaren, javlja se sram. Sram je više vizualan, ima fiziološke markere (npr. crvenilo, palpitacije), krivnja je auditivna, nema fizioloških markera. Sram teži skrivanju, krivnja teži priznanju. Obrane protiv srama su samoisticanje, socijalno povlačenje i posramljivanje drugih, a obrane protiv krivnje su okrivljavanje drugih, očekivanje vanjske kazne i mazohistično samoozljeđivanje. Sram obuhvaća cijelu ličnost (za razliku od krivnje koja je fokalna). Ponašajno gledano, česta obrambena reakcija protiv srama je skrivanje ili bijeg. Sram prati unutrašnji osjećaj neadekvatnosti. Lijek za sram je empatija. Ljudi trebaju učiti razvijati empatiju prema drugima, ali i prema samom sebi. Više empatije prema sebi može smanjiti nezdrave dijelove srama i krivnje. To je i put prema ravnoteži koja nudi bolji doživljaj sebe. Važno je raditi na prepoznavanju subjektivnog doživljaja i raznih dijelova sebe. Nije problem kada postoje krivnja ili sram, problem je kada oni zasjene zdrave dijelove ličnosti i funkcioniranje. Ne postoji jednostavan recept, rad na sebi uključuje otvorenost prema raznim mogućnostima i cjeloživotno učenje.
Koliko je i dalje prisutna stigma vezana uz psihičke poremećaje? Kako je pobijediti i potaknuti ljude da rade na svojoj psihi?
Stigma po definiciji uključuje nedostatak znanja i razumijevanja. Zato je u borbi protiv stigme bitno širiti znanja i istine te objasniti važnost rada na vlastitim psihičkim potencijalima jer to omogućuje prepoznavanje problemskih dijelova i jačanje mehanizama psihofizičke otpornosti. Rad na sebi treba imati dvije izlazne dimenzije, bolje razumijevanje drugih, ali prije svega bolje razumijevanje i osnaživanje samog sebe. Freud je davno rekao da je za sreću potrebno voljeti i raditi. Tako posao, uz brojne pozitivne dimenzije, uključuje i dimenziju distresa (negativnog stresa), a svaki distres utječe na zdravlje. Život i edukativni programi uče nas da budemo jaki (prvenstveno kognitivno i iskustveno), a manje kako da se nosimo s vlastitim slabostima, kako da se nosimo s gubicima koje nosi svakodnevni život. U knjizi "Stres u kliničkoj medicini" naveli smo teorije i praktična iskustva, kao i konkretne primjere vezane uz stres i otpornost medicinara. Da bismo bolje razumjeli dinamiku i funkcioniranje medicinara, kako na poslu (u medicinskom okruženju) tako i kroz tzv. slobodno vrijeme, psihodinamika nam daje utemeljena objašnjenja. Termin "zatvorenici prošlosti" opisuje dinamiku opetovanih problemskih ponašanja osobe koja su uvjetovana ranijim psihološki konfliktnim temama koje osoba nije razriješila i stalno ih nosi u sebi. Psihoterapijski pristup, odnosno dubinska analiza s naglaskom na problemsko i nesvjesno, donosi odgovore na brojna pitanja koja si čovjek postavlja. Unatoč želji za odgovorima na sva pitanja, to nije sasvim jednostavno. Odgovori dolaze postupno i procesno, a rad na vlastitim strahovima i drugim osjećajima omogućuje pronalazak odgovora na esencijalna pitanja smisla. Mjera znači sklad, a to je analogija duševnog mira.
Kada govorimo o mentalnom zdravlju, zašto je važan optimizam? Koliko pomažu dobri odnosi?
Naravno da mjesta za optimizam ima, za hrabre puno više nego za one koji su manje hrabri. Goethe je rekao: "Puno je lakše prepoznati zabludu nego otkriti istinu. Zabluda leži na površini i s njom ćemo lako izići na kraj. Istina počiva u dubini. Tragati za njom nije svačija stvar." Vrijedi raditi na vlastitim psihološkim istinama, no nema brzih rješenja. Te istine su u dubini i treba pokušati razumjeti sebe cjelovitije od razumijevanja koje nudi medicinski model koji je često redukcionistički. Većina ljudi svjesno posjeduje želju za dobrim odnosima, ali ako postoji nerazriješeno opterećenje iz prošlosti, onda neugodni poticaji koji su permanentno prisutni u nesvjesnom koče ostvarenje dobrih odnosa. Dakle, loši odnosi su produkt prethodno ranjene psihe te čine da su zdravi dijelovi psihe nekada preslabi ili skriveni. Robert Waldinger, profesor psihijatrije s Harvarda, objavio je rezultate najdužeg istraživanja o sreći i zdravlju, a knjiga "Dobar život" prevedena je i na hrvatski jezik. Istraživanje je trajalo više od osamdeset godina i ustanovilo je kako su za zdravlje i osjećaj sreće ključni dobri odnosi i pronalazak smisla u životu, a ne primjerice socijalni i materijalni status, profesija ili regija porijekla. Dobri odnosi pomažu u svakodnevnom životu, a posebno u teškim situacijama, primjerice kada su ljudi zabrinuti ili tužni. Zato je bitno prihvatiti da tzv. ideologije brzog postizanja sreće, koje nude instant-rješenja za ljudsku bol i patnju, nisu realne te samo otežavaju život ljudima koji su se našli u problemima. Nelagoda, tuga, bol i patnja esencijalna su ljudska iskustva, tako da pitanje nije kako ih izbjeći, nego kako odgovoriti na njih kada postanu dominantne u psihi pojedinca. Konzumeristički stil ponašanja daje opis ljudske sreće kroz proizvode, a ne kroz dobre odnose, što je dodatni poticaj trendu porasta usamljenosti. Temelji kapaciteta za dobre odnose razvijaju se kroz formiranje ličnosti u ranom razvoju, kroz bliske rane odnose. Kasniji odnosi s drugim ljudima u velikoj su mjeri posljedica ovih ranih odnosa. Brojna istraživanja pokazuju kako narušeni odnosi u ranom razvoju utječu na nepovoljne faktore formiranja ličnosti, a samim time i na veću sklonost nezdravim modelima ponašanja i funkcioniranja kao i razvoju psihičkih smetnji i poremećaja. S druge strane, dobri odnosi nude rješenje koje može omogućiti ispravljanje ovih ranih grešaka. Psihoterapija, kao bitan dio psihijatrije i psihološke medicine, upravo kroz dobar odnos bolesnika i terapeuta nudi okvir za bolje razumijevanje i rješenje problemskih doživljaja i ponašanja. Loši odnosi stvaraju rizik za razna patološka stanja, kako u sferi mentalnog tako i u drugim područjima ljudskog zdravlja. Isto tako istraživanja, ali i dobra klinička praksa, naglašavaju važnost dobrih odnosa te njihovu protektivnu, ali i terapeutsku učinkovitost. Zato je bitno raditi na dobrim odnosima. Pri tome nam zahvalnost, empatija i komunikacija mogu pomoći da budemo psihički bolje te tako potičemo bolje odnose i zdravije društvo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....