‘Godinama sam preskakala Božić, ali ovaj neću. Slavit ću mir koji mi je napokon potreban‘

Kažu da božićne lampice vraćaju u djetinjstvo i sporija vremena, ali ove godine me ne zanima nostalgija. Zanima me mir. Onaj koji dolazi kad prestanemo slaviti zbog običaja, očekivanja i drugih ljudi, i napokon počnemo slaviti zbog sebe.

Piše se da nas božićni ukrasi umiruju i vraćaju u bezbrižnija vremena. Neki idu i dalje pa tvrde da su ljudi koji ranije kite bor sretniji i zdraviji. Ne znam koliko je sve to točno niti kako se to uopće mjeri, ali za razliku od prethodnih godina, kada sam i javno bila prozvana Grinchom, ove godine svjesno biram sporost.

Možda sam pod utjecajem tih naslova, a možda ih napokon samo razumijem. Osjećam potrebu za mirom koji bi mi okićeno drvce i lampice mogli donijeti. Još nisam počela s kićenjem, ali znam da ga ove godine ne namjeravam preskočiti. Želim tu toplu svjetlost kad dođem kući, bez obzira jesam li sama ili u društvu.

Nije mi važno imam li s kime slaviti, a ni sam Božić mi nikad nije bio na vrhu liste prioriteta. Božić sam češće slavila kad sam bila u društvu ili vezi, a rijetko, ako ikad, sama. Kao da mi je to utjecalo na odluku slaviti ili ne. Nisam vjernica niti sam tako odgajana, a nisam ni neki veliki konzumerist. Ipak, iskoristit ću priliku i okititi sve što mogu i želim. Donijeti si božićni duh u dom, na svoj način. Prvi put za sebe.

Čuvam svoj mir

Znam da će me povremeno pogoditi sjećanja. Prisjetit ću se ljudi, gradova, mjesta i nekih mirnijih, toplijih vremena. Bit će trenutaka usamljenosti i nostalgije, ali odlučila sam to prigrliti kao prirodan tijek stvari i kao završetak jedne zbilja teške godine. Nazvat ću koga želim i kad mi se prohtije, zagrlit ću koga želim zagrliti i bit ću sama onoliko koliko mi treba.

Kao ni inače, neću se gurati preko vlastitih granica. Obavit ću nužni minimum, uključujući obiteljski ručak, a nakon toga samo ono što meni odgovara. Već sam preskočila božićni domjenak jer jednostavno nisam za to. Nikad nisam bila, ali ne zato što nisam vjernica ili zato što sam Grinch, nego zato što čuvam svoj mir. I to je, iskreno, nešto što bih preporučila svima. Uvijek, ne samo na Božić.

Ako je istina da nas božićni ukrasi i rituali umiruju, bez obzira na generaciju, najmanje što možemo učiniti jest dopustiti si ih onoliko dugo koliko nam trebaju. Postoje ljudi i mjesta koja drže božićne ukrase cijele godine i tek sada u tome vidim smisao. Ponekad zapnemo u nekom vremenu i osjećaju jer nam pruža sigurnost. Poput toplog majčinog zagrljaja ili onog dječjeg ushita kad smo u čarapama trčali prema boru. Nije bio važan poklon, nego osjećaj. Miris kolača, toplina doma, mir i sigurnost. Važno je bilo stvoriti uspomenu.

Danas, s nekom novom mudrošću, veselim se ovom Božiću iskreno. Ne jer je savršen, nego jer mi daje priliku da se na trenutak usporim. Ne treba nam Božić svaki dan – brzo bi nam dojadilo – ali s vremena na vrijeme prizvati mir, toplinu i dobar osjećaj nije luksuz. To je nužnost.

Do idućeg puta, ne postoji previše lampica.

Ni previše mira.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.