Uvijek je nasmijan i podiže atmosferu, ali… terapeutkinja otkriva psihološku pozadinu ovog ponašanja

U prostor za razgovor o sebi rijetko dolaze ljudi koji kažu: „Skrivam tugu iza perfekcionizma“ ili „Humor mi služi da ne osjetim prazninu.“ Češće čujemo rečenice poput: „Sve je u redu, samo sam umoran“, „Ne mogu spavati“ ili „Stalno sam u pogonu i ne znam stati.“ Upravo tu započinje priča o skrivenim psihološkim tegobama, onima koje se ne vide na prvi pogled, ali tiho, uporno i dugoročno oblikuju nečiji život.

Kako nastaje privid funkcionalnosti

Svakodnevno susrećem u radnoj praksi osobe koje žive, gledano izvana, uspješno, stabilno i „posloženo“. Imaju posao, odnose i obaveze koje izvršavaju besprijekorno. No, ispod te površine često se krije stalni unutarnji napor, pokušaj da se nešto važno ne osjeti, ne pokaže ili ne prizna. Kako bi održali sliku funkcionalnosti, razvijaju obrasce kompenzacije. Ti obrasci nisu slučajni. Oni su nekada bili rješenje. Dijete koje je odrastalo uz poruke poput:

• „Nemoj plakati!“
• „Budi jak!“
• „Vrijediš samo ako uspiješ.“

Vrlo rano uči da određeni dijelovi njega nisu dobrodošli. Tuga, strah, ljutnja ili potreba za podrškom postaju „problem“, a ne prirodan dio ljudskog iskustva. Tako se polako gradi maska, i s vremenom se ona više ne doživljava kao maska, nego kao identitet.

Kako se psihološke teškoće prerušavaju

Psihološka bol rijetko dolazi s jasnom etiketom. Mnogo češće pojavljuje se u društveno prihvatljivim oblicima:

• Perfekcionizam – stalna potreba da sve bude besprijekorno, uz nemogućnost doživljavanja zadovoljstva postignutim
• Prekomjerni rad – bijeg u obaveze i projekte kako bi se izbjegao kontakt s emocijama
• Humor – stalno zbijanje šala i zabavljanje drugih kako bi se prikrila tuga ili osjećaj usamljenosti
• Kontrola – potreba za upravljanjem svakim detaljem kao obrana od unutarnje nesigurnosti
• Povlačenje – izbjegavanje odnosa i situacija zbog straha od odbacivanja

Na prvi pogled, ovakva ponašanja često nailaze na odobravanje ili čak pohvalu okoline. No, tijelo i psiha s vremenom počinju plaćati cijenu.

Priča o perfekcionizmu koji iscrpljuje

Jedna klijentica, uspješna menadžerica u kasnim tridesetima, započela je proces unutarnjeg rada na sebi zbog nesanice i kroničnog umora. Na poslu je bila poznata kao osoba „na koju se uvijek možeš osloniti“. Svaki projekt bio je precizan, promišljen i gotovo bez greške.

U procesu unutarnjeg rada na sebi postupno se počela otkrivati druga strana priče. Nikada nije imala osjećaj da je učinila dovoljno. Svaka, pa i najmanja pogreška, pokretala je val unutarnjeg nemira. Tijelo je s vremenom počelo slati jasne signale: glavobolje, probavne tegobe, iscrpljenost i poteškoće sa spavanjem.

Perfekcionizam, koji je godinama služio kao način da se osjeća vrijednom i sigurnom, pretvorio se u izvor stalne tjeskobe. Iza potrebe za savršenstvom skrivao se dubok strah od pogreške, i još dublji strah od toga da neće biti prihvaćena ako pokaže slabost.

Humor kao štit od boli

Drugi klijent bio je poznat kao „duša društva“. Uvijek nasmijan, uvijek spreman na šalu, prvi koji će podići atmosferu. Malo tko je znao da se iza tog humora skriva bol zbog razvoda i snažan osjećaj gubitka smisla. Kroz proces unutarnjeg rada na sebi postalo je vidljivo da su se, kada bi ostao sam, javljali napadaji panike, osjećaj praznine i učestali bolovi u želucu. Humor mu je omogućavao da izbjegne suosjećajne poglede i teška pitanja, ali ga je istovremeno držao zarobljenim u usamljenosti. Nije znao kako pokazati ranjivost bez snažnog osjećaja srama.

Cijena dugotrajnog prikrivanja

Kratkoročno, ovakvi obrasci doista mogu pomoći preživjeti i izdržati zahtjevne okolnosti. Daju osjećaj kontrole i privid stabilnosti.

• Na tjelesnoj razini – Tijelo reagira kroničnim stresom. Javljaju se nesanica, napetost u mišićima, probavne tegobe, glavobolje, pad imuniteta i opći osjećaj iscrpljenosti.
• Na emocionalnoj razini – Osoba se postupno udaljava od vlastitih osjećaja. Potiskivanjem tuge, straha ili ljutnje često se javlja osjećaj praznine, otuđenosti, bezvoljnosti, a nerijetko i simptomi anksioznosti ili depresivnog raspoloženja.
• Na relacijskoj razini – Dugotrajno skrivanje pravih emocija stvara barijeru između osobe i njezine okoline. Odnosi postaju površni, jer je teško graditi autentičnu bliskost kada je važan dio sebe stalno skriven iza maske.

Dugoročno, cijena je visoka, zar ne? Drugim riječima, ogromna količina energije troši se na održavanje privida, umjesto da se usmjeri prema stvarnom olakšanju, samoprihvaćanju i zdravijem razvoju.

Što se događa u pozadini

U osnovi ovih obrazaca često stoje klasični obrambeni mehanizmi:

Potiskivanje – neugodne emocije poput tuge, straha ili ljutnje guraju se u podsvijest

Racionalizacija – ponašanje se opravdava logikom umjesto da se prizna unutarnji nemir

Projekcija – vlastiti strahovi i nesigurnosti pripisuju se drugima

Reakcijska formacija – izražavanje suprotnog od onoga što se stvarno osjeća, primjerice humor umjesto tuge

Ovi mehanizmi sami po sebi nisu loši. Riječ je o prirodnim i univerzalnim psihološkim procesima kojima psiha pokušava privremeno zaštititi osobu od preplavljujuće boli, unutarnjih konflikata ili osjećaja koje u određenom trenutku ne može nositi. Oni pomažu očuvati psihičku ravnotežu i omogućuju funkcioniranje kada izravno suočavanje još nije moguće. Međutim, kada obrambeni mehanizmi postanu dominantan i gotovo jedini način funkcioniranja te ostanu neosviješteni, prestaju biti zaštita i postaju ograničenje, jer sprječavaju kontakt s vlastitim emocijama, stare obrasce čine automatskima i osobu zadržavaju u istim unutarnjim konfliktima, umjesto da otvore prostor za razumijevanje, integraciju i stvarnu promjenu.

Put prema autentičnom sebi

Prvi korak nije skidanje maske, nego razumijevanje zašto je ona uopće nastala. Kada osoba počne prepoznavati vlastite obrasce, otvara se prostor za drugačiji odnos prema sebi, tj. manje rigidan, manje iscrpljujući i znatno suosjećajniji. Dubinski terapeutski rad na sebi ne oduzima snagu, odgovornost ni uspješnost. Naprotiv, pomaže prestati živjeti protiv sebe.

Autentičnost ne znači gubitak kontrole, nego unutarnju slobodu da budemo ono što doista jesmo, bez stalnog napora da nešto dokazujemo, prikrivamo ili potiskujemo. Potisnute emocije ne nestaju, nego nastavljaju utjecati na naše ponašanje i odnose. Tek kada ih osvijestimo i pogledamo bez poricanja, postaje moguće postupno mijenjati način na koji živimo s njima.

Mirella Rasic Paolini, specijalistica za mentalno zdravlje i holistička terapeutkinja