Obrambeni mehanizam sačuvao me u zbilja odvratnim i traumatičnim situacijama, ali nije ni on bez greške

U teoriji, a i u praksi termin „obrambeni mehanizam“ zvuči odlično. Naše tijelo i um se štite stresa i traumi, a da nismo ni svjesni. Nismo ni svjesni dok nam ih na iste ne ukažu ili dok sami ne analiziramo neku situaciju ili događaj i kako smo na nju reagirali. Bilo da smo otišli spavati kako bismo nešto doslovno prespavali ili se samo distancirali i isključili, ti naši mehanizmi su čudo stvar i na njima trebamo biti zahvalni.

Nije bez greške

Ni sama nisam znala za postojanje istih sve do neke kasnije adolescencije kad su nas o njima učili na psihologiji krajem srednje škole. Urezala mi se ta lekcija iz više osobnih razloga i od tada, skoro 18 godina vučem ju za sobom kud god pošla. Godinama kasnije saznajem da su me ti mehanizmi, posebice disocijacija o kojoj sam već pisala, sačuvali u zbilja odvratnim situacijama u kojima se nitko, a najmanje dijete ne bi trebali naći. Potpuno nesvjesna kako me moj mozak štiti gotovo svega pretraumatičnog se ja praktično ne sjećam nego se trebam, i to uz pomoć i podršku, dosjetiti. Sjećam se traumatičnih prizora i scena, kad ih prepričavam nekome snebivaju se jer zbilja nisu lijepe scene, ali izostavljam i to nenamjerno još gore detalje jer ih je moj mozak pokopao preduboko kako bi me zaštitio. Prezahvalna sam vlastitom tijelu što je tako instinktivno napravilo i dovelo me tu gdje jesam, sposobna, samostalna i spremna suočiti se i s najboljim i najgorim.

No, da ne bi bilo da je taj mehanizam bez greške, itekako jest i nekad, kao recimo meni, postane i neprijatelj. Naime, kako sam doslovno od početka života u stanju preživljavanja i borbe, s obrambenim mehanizmima konstantno u stanju pripravnosti, tako mi ti isti što sam starija zadaju probleme. Od kompletnog nepovjerenja u druge i njihove namjere, do propitkivanja gotovo svega, prekomjernog analiziranja i nimalo delegiranja, za sve su to dobrim dijelom krivi mehanizmi koji su me čitav život štitili od lošeg i groznog. Kako nisu nepogrešivi, sad me i često u životu štite od dobrog i odličnog. Reklo bi se, pušu na hladno.

Kad mi se prije nekoliko mjeseci počelo događati nešto zbilja predivno meni je, ne pretjerujem, pozlilo. Mučno mi je bilo danima i nisam se znala nositi s time što se događa, bježalo mi se i preventivno uništavalo to lijepo jer nisam na to navikla. Nije mi prirodno pustiti se i samo uživati, vjerovati procesu (kao u prošlom tekstu, trebala sam samo pustiti sebe na miru), nego odem u sve moguće najgore scenarije kako bih bila spremna za kad bude sran*e kao i svaki put do sad.

Nije ovo prvi put da mi se tako nešto događa, ali sam prvi put na vrijeme reagirala i vidjela što se događa i da sam samoj sebi neprijatelj. Doslovno se moram nekad zapitati sabotiram li se namjerno ili slučajno. Strah od boli, naučen strah od boli, je toliko kod mene jak da mi opstruira i sreću i lijepe stvari, a zona komfora postane ravna linija bez previše skokova u plus i minus. Nisam jedina kojoj se ovo događa, znam da nisam, zato i ovo pišem, jer ima nas puno koji smo navikli na loše toliko da više ne prepoznajemo dobro. A dobrog ima i ima ga puno samo ga moramo vidjeti i prihvatiti. Naučiti da nas neće baš svaki put povrijediti ili izigrati i da ima ljudi koji nam žele dobro iako mi mislimo drugačije. Ne znam je li to nešto što sam naučila putem, je li došlo s godinama ili sam se samo jedno jutro probudila i odlučila promijeniti ploču, ali tako je sad. Spremna sam na dobro i neka ga u izobilju.

Kako su se stvari počele slagati tako su se počeli i pojavljivati znakovi putem, a jedan od najdražih je bio grafit na nadvožnjaku u Zagrebu: „A ŠTO AKO USPIJEMO?“

I zbilja, što ako sve bude ok i tu priča prestaje? Nema analiza, nema uzroka i krivaca, samo jednostavnost i dobro? Čudno je, ali ako je to najgore što se može dogoditi, da bude sve dobro, neka je, spremna sam. Konačno.

Do idućeg puta, pustite obrambenim mehanizmima da su nekad u krivu i da vi znate bolje.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.