Davala sam se sve dok nisam shvatila da me takvi odnosi koštaju previše energije, a zauzvrat dobivam tek mrvice

Oduvijek sam svjesna da je prijateljstvo nešto sveto i rijetko. Nešto što barem ja ne stječem lako i čega se, kad mi se dogodi, držim čvrsto. Govorim o pravom prijateljstvu, ne o malo boljem poznanstvu ili ljudima koji nam se pojave u raznim fazama života pa jednako tako i nestanu. Ne postoji priručnik za to kako biti dobar prijatelj, ali postoje pravila koja se usvajaju intuitivno i iskustveno. Stvari i riječi koje nam dolaze prirodno. Nitko nas ih ne uči direktno, nego ih učimo prijateljujući. Kao i u svemu u životu, i tu sam imala pokušaje i promašaje.

Koliko nam je stalo?

Na prste jedne ruke mogu nabrojiti prijatelje i prijateljice koji su mi trajali baš dugo. Još je manje onih koje imam dulje od pet godina u svom životu. Ne zato što se uvijek dogodilo nešto veliko ili ružno, nego zato što se često jednostavno dogodi život. Jedna ode u jednom smjeru, druga u drugom. I nitko se ne potrudi dovoljno da bi drugu zadržao u svom svijetu.

I sama sam u tome griješila. Znala sam očekivati da će se netko drugi potruditi umjesto mene, a znala sam i gurati za oboje. Spašavati odnose koji drugoj strani očito nisu bili jednako važni. Kao u nekim vezama, davala sam dok nisam ostala bez zraka. Dok nisam shvatila da me takvi odnosi koštaju previše energije, a zauzvrat dobivam tek mrvice.

S vremenom sam naučila da je prijateljstvo vrijedno truda, ali i da taj trud mora biti obostran. Da i ono traži rad, ponekad čak i više nego ljubavni odnos. Jer u pravom prijateljstvu nema maski, nema osvajanja i nema potrebe da se nekoga impresionira kako bi ostao. Tu postoji gola i često neugodna istina.

Prijateljica je ona koja će me bodriti ako vidi da mi nešto čini dobro, čak i ako se s tim osobno ne slaže. I ona koja će mi reći “E, nemoj. Ovo nije dobro.” Kad nanjuši da si radim štetu. Možda ću je poslušati odmah, možda ćemo se i posvađati, ali jedno je sigurno, bit će iskrena. Jer me poznaje. I jer joj je stalo. Isto vrijedi i s moje strane. Reći ću joj istinu direktno, bez rukavica, pa makar me zbog toga zamrzila. Jer prijateljstvo nije ugađanje, nego briga.

Naučila sam lekciju

Ove godine sve sam to naučila na najteži, ali i na najljepši mogući način. Naučila sam da se pravo prijateljstvo ne mjeri godinama, porukama ni učestalošću viđanja, nego djelima. Iako sam to oduvijek znala, dvije osobe su mi pokazale dvije potpuno suprotne strane iste medalje. Jedna onu ružnu, neočekivanu i bolniju od mnogih prekida. Druga onu najsjajniju, jednako neočekivanu.

Izgubila sam prijateljicu za koju sam mislila da mi je obitelj. Povjerenje koje sam joj dala završilo je tamo gdje nikad nije smjelo završiti. I tu nema velikih objašnjenja ni opravdanja. Neke izdaje ne traže razgovor. Traže rez.

Neočekivani obrat na kojem sam zahvalna

Istovremeno, u jednom od najtežih perioda u životu, dobila sam prijateljicu kakvu tada nisam ni znala da trebam. Netko tko se pojavio bez plana i obećanja, ali je ostao. Netko tko je bio tu svaki dan, u svim ružnim, teškim i neurednim trenucima. Brutalno iskrena, realna, rame za plakanje i glas razuma. Prijateljstvo koje se nije dogodilo jer je trajalo dugo, nego jer je bilo stvarno.

Svjesna sam da je s godinama sve teže pronaći nekoga svog. Pogotovo nakon razočaranja. I baš zato sam zahvalna što se ovo dogodilo onda kad sam se najmanje nadala. Ne prođe dan da jedna drugoj ne zahvalimo na svemu kroz što smo prošle. Nismo savršene, nismo iste, ali znamo da imamo jedna drugu. I to je ponekad više nego dovoljno.

Prijateljstvo se ne podrazumijeva. Ono se bira, čuva i dokazuje. A kad se jednom pokaže tko vam čuva leđa, a tko vam u njih zabija nož, više nemate luksuz da to ignorirate.

Ja ga više nemam.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.