Novija kratica, stara boljka: Što je strah od dijagnoze zbog koje izbjegavate liječničke preglede i pretrage?

Znati ili ne znati, pitanje je. Tako bi se moglo sažeti značenje kratice FOFO (‘Fear of finding out‘) ili ‘Strah od otkrivanja‘. Je li bolje znati ili ne znati ružnu vijest, to jest istinu? Radi se o odbijanju ili izbjegavanju podvrgavanja pretragama i odlascima na preglede i kontrole kod liječnika, a sve zbog straha da ne bude otkrivena neka bolest. I čini se da je taj strah poprilično raširen.

Raširena pojava

Prema jednom američkom upitniku, provedenom na 2.000 odraslih uredskih radnika, čak njih troje od pet izbjegavalo je medicinske preglede, a dva glavna razloga bila su strah od loših vijesti i neugodnost. No, situacija bi mogla biti i gora. Drugo američko istraživanje, odnosno upitnik, proveden je 2025. na uzorku od 7.000 osoba. Pokazao je da više od polovice (51 posto) prati programe probira ili testove za prevenciju raka, no ta je brojka pala za 10 posto u usporedbi s 2024. godinom.

Strah od saznanja

FOFO je način izbjegavanja istine i to ne samo u medicinskom području: to se može događati i, primjerice, u vezi ili na poslu. No, u zdravstvu je jako važno prepoznati ovo ponašanje.

- Da bismo razumjeli upušta li se osoba u FOFO, bitno je promatrati ponašanja koja nadilaze puku tjeskobu ili nemar. Često se opaža kronična medicinska prokrastinacija, u kojoj osoba kontinuirano odgađa termine za preglede ili pretrage, navodeći slabe i nepouzdane izgovore – objašnjava Cristina Brasi, psihologinja i analitičarka ponašanja.

Skriveni znakovi

Nije riječ samo o stalnom odgađanju liječničkih pregleda. U nekim slučajevima, kako pojašnjava Brasi, može se manifestirati takozvana ‘sljepoća pažnje‘, što znači sklonost osobe aktivnom ignoriranju vijesti, razgovora ili informacija o određenim zdravstvenim problemima, ponašajući se kao da ne postoje. Na interpersonalnoj razini, oni koji pate od FOFO-a mogu pribjeći obrambenim šalama, trivijalizirajući svoje simptome crnim humorom kako bi ublažili napetost. U drugim slučajevima, učvršćuje se takozvana ‘uporna deluzijska racionalizacija‘: potencijalno ozbiljni fizički simptomi pripisuju se trivijalnim uzrocima, poput objašnjavanja boli u prsima jednostavnom probavnom smetnjom.

Zašto su žene sklonije FOFO-u?

Općenito, žene se više brinu za zdravlje svojih najmilijih nego za svoje vlastito.

- Statistike to pokazuju, no žene su osjetljivije na FOFO i zbog svoje rodne uloge. Njihovo oklijevanje obično ne proizlazi iz straha od same kliničke istine, već iz straha da bi ih dijagnoza mogla pretvoriti u teret obitelji o kojoj svakodnevno brinu. Ovo ponašanje često je ukorijenjeno u samoutišavanju, koje navodi žene da vlastite potrebe stave u drugi plan. Iz te perspektive, svaka „bolest” predstavlja izravnu prijetnju njihovom identitetu kao njegovateljice i stupa obitelji. Stoga izbjegavanje otkrivanja istine postaje disfunkcionalan pokušaj očuvanja te slike i neopterećivanja drugih - pojašnjava Brasi.

Paraliza zbog preopterećenosti informacijama kod generacije Z

Dob ima temeljnu ulogu. Kako kaže psihologinja, postoji duboka generacijska razlika u usporedbi sa starijim odraslima.

- Za generaciju Z i mlade odrasle osobe, FOFO ne proizlazi iz nedostatka informacija, već upravo suprotno: iz viška informacija koji postaje paralizirajući i koji se naziva informacijskim preopterećenjem. Stalna izloženost često alarmantnom zdravstvenom sadržaju na društvenim mrežama potiče cyberhondriju. To pokreće začarani krug u kojem mlada osoba na internetu traži banalan simptom, pronalazi katastrofalne dijagnoze i razvija takvu tjeskobu da izbjegava pravog liječnika samo da se ne bi potvrdili njezini najcrnji samodijagnosticirani strahovi - opisuje Brasi.

Strategije za prevladavanje FOFO-a

Srećom, taj se strah može prevladati, mada treba naglasiti da brza rješenja ne funkcioniraju. Jedna od najučinkovitijih strategija je teorija samoafirmacije. Budući da zdravstvene informacije prijete egu, ljude se potiče da razmisle o svojim osobnim vrijednostima i snagama prije nego što se izlože medicinskim vijestima, čime se ublažava emocionalni utjecaj i informacije se čine lakšima za ‘probavljanje‘. Pomaže i kognitivno-bihevioralna terapija (KBT), a terapija prihvaćanja i predanosti (eng. Acceptance and Commitment Therapy, ACT) uči ljude da djeluju u prisutnosti tjeskobe, fokusirajući se ne na uklanjanje straha, već na ostvarivanje svojih ključnih vrijednosti (primjerice, podvrgavanje pretrazi zbog vlastite djece).

- Bilo bi korisno da medicinska komunikacija općenito napusti poruke temeljene na strahu u korist poruka koje ulijevaju nadu – zaključuje Brasi.