Klijenti i roditelji koji dolaze potražiti psihološku pomoć i podršku za sebe navode kao jedan od problema koji ih najviše opterećuje - „tešku i neposlušnu djecu“. Opisuju ih kao djecu koja se ne mogu sabrati, koja sve zaboravljaju, kao da nisu prisutna, koja su stalno u pokretu, imaju ispade bijesa, teškoće u školi i sve češće nisko samopouzdanje. Većina tih roditelja iscrpljena je i zbunjena.
Tek kasnije, kroz razgovor, mnogi priznaju da njihovo dijete ima dijagnozu ili barem sumnju na ADD/ADHD - poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD - Attention Deficit Hyperactivity Disorder). Kada ih pitam što su do sada poduzeli, većina kaže da nisu ništa poduzeli, često zato što ne žele da dijete uzima lijekove. Dok su neki već prošli kroz sustav dijagnostike, drugi roditelji i dalje sami traže odgovore.
Sve veći broj ovakvih priča potaknuo me da podijelim svoja razmišljanja i iskustva vezana uz ovu temu, kroz jedan multidisciplinarni pristup koji povezuje rad mozga, hormona i imunološkog sustava. Iako nisam liječnik, vjerujem da je upravo takav holistički pristup važan jer nam pomaže sagledati problem iz više kutova i pružiti bolju podršku djeci i roditeljima.
Razlikujete li ADD i ADHD?
Jedna majka mi je ispričala kako njezin tinejdžer, iako vrlo inteligentan, stalno zaboravlja školske obveze, ne može organizirati vrijeme za učenje i često djeluje kao da nije prisutan na nastavi. Iako ne pokazuje klasične znakove hiperaktivnosti, njegovo nepažljivo ponašanje izaziva probleme u školi i kod kuće. Majka priznaje da su dugo sumnjali na ADD, ali nisu ništa poduzeli jer nisu željeli "trovati dijete lijekovima". Takve priče često ilustriraju koliko je važno prepoznati sve aspekte poremećaja i pravovremeno pružiti podršku.
Inače, prema kriterijima Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje (DSM-5), poremećaj pažnje s hiperaktivnošću, ADHD, obuhvaća tri glavna podtipa:
- Nepažljivi tip (poznat i kao ADD – Attention Deficit Disorder) – karakteriziran dominantnim simptomima nepažnje, poput teškoća u koncentraciji, organizaciji, planiranju i praćenju zadataka, bez izražene hiperaktivnosti ili impulzivnosti.
- Hiperaktivno-impulzivni tip – gdje prevladavaju simptomi motoričkog nemira, impulzivnog ponašanja i emocionalne nestabilnosti.
- Kombinirani tip – u kojem su prisutni i simptomi nepažnje i izražena hiperaktivnost/impulzivnost.
U kliničkoj praksi razlikovanje ovih podtipova ključno je za točnu dijagnostiku i primjenu odgovarajućih terapijskih intervencija. Tako, primjerice, djeca s nepažljivim tipom (ADD) često ostaju neprepoznata jer ne ispoljavaju očitu hiperaktivnost. Ona mogu biti tiha, povučena, s izraženim problemima u održavanju pažnje i izvršavanju zadataka, što često rezultira pogrešnom percepcijom da su samo "malo odsutna" ili "zaboravna". Takva djeca često imaju prosječnu inteligenciju, ali zbog teškoća s izvršnim funkcijama teško prate školske zahtjeve. Djeca s ADD-om često "prolaze ispod radara". Ne ometaju nastavu, ne stvaraju probleme, ali djeluju odsutno, stalno nešto zaboravljaju, često sanjare i gube se u naizgled jednostavnim zadacima. Učitelji ih opisuju kao "tihe, ali zbunjene". Roditelji ih vide kao "pametne, ali nikako da uhvate ritam".
S druge strane, djeca s hiperaktivno-impulzivnim ili kombiniranim tipom ADHD-a jasno pokazuju znakove motoričke nemirnosti, impulzivnog reagiranja, poteškoća u regulaciji emocija i impulsa, što ih čini vidljivima i često stigmatiziranima u školskom i društvenom okruženju. Takva djeca ne miruju, upadaju u riječ, brzo se uzrujaju, skaču s jedne aktivnosti na drugu i često su označena kao "nestašna" ili "razmažena". A zapravo pate. I oni, i njihovi roditelji.
Kako izgleda ADHD kod odraslih?
Što se tiče odraslih koji su kao djeca imali nedijagnosticirani ADD ili ADHD, često mi znaju reći: "Cijeli život mislim da sam glup, a zapravo mi nitko nije pomogao da razumijem svoj mozak." Kod njih je često prisutna dugotrajna frustracija, nisko samopouzdanje i osjećaj nesposobnosti, što proizlazi iz nerazumijevanja vlastitih simptoma i neurobioloških osnova poremećaja.
Kod odraslih simptomi mogu biti suptilniji, ali jednako iscrpljujući. Hiperaktivnost se često pretvara u unutarnji nemir, napetost i osjećaj preopterećenosti. Nizak dopamin otežava organizaciju, započinjanje zadataka i održavanje pažnje, dok neravnoteža noradrenalina dovodi do brze frustracije, nepromišljenih odluka i emocionalne iscrpljenosti.
Mnogi odrasli godinama žive s osjećajem da su "neodgovorni" ili "neuspješni", dok se u stvarnosti bore s nepriznatim neurobiološkim teškoćama.
Što se zapravo događa u mozgu?
Znanost danas jasno pokazuje da ADHD nije "odgojni problem", već neurorazvojni poremećaj. I to s konkretnim razlikama u strukturi i funkciji mozga. Kod djece i odraslih s ADHD-om često su uočene manje dimenzije određenih područja mozga – poput prefrontalnog korteksa, koji je zadužen za planiranje, pažnju, odlučivanje i inhibiciju impulsa. Također su zabilježene razlike u bazalnim ganglijima i moždanom traktu koji prenosi informacije između frontalnih režnjeva i drugih dijelova mozga.
Nažalost, primijetila sam prema pričama roditelja, da se takvoj djeci ne radi brain scan, poput SPECT snimki koje se koriste u UK, Belgiji ili SAD-u. Neurolog može točno vidjeti konkretne funkcionalne razlike, poput smanjene aktivnosti u frontalnim režnjevima. U nas se dijagnoza najčešće postavlja temeljem razgovora, ponašajnih skala i testova pažnje – što nosi rizik pogrešnog tumačenja, osobito ako se promatra samo vanjska slika.
Zašto ADHD nije samo ‘problem u ponašanju’? Pogled u mozak
ADHD izgleda kao ponašajni problem, ali njegova osnova je neurokemijska. U mozgu dolazi do neravnoteže u neurotransmiterskim sustavima, posebno dopaminskom i noradrenalinskom. Kao radio s lošim signalom, mozak djeteta s ADHD-om stalno "preskače" – signali dolaze prekinuto, preglasno ili preslabo.
Dopamin regulira pažnju, motivaciju i osjećaj nagrade. Kada ga nema dovoljno, dijete teško ostaje usmjereno, brzo gubi interes, traži nove podražaje i ne završava zadatke. Noradrenalin je ključan za budnost, kontrolu emocija i stres. Njegov manjak vodi u usporenost, emocionalnu labilnost i impulsivne reakcije. Kod neurotipične djece ti sustavi rade u relativnoj ravnoteži. Kod djece s ADHD-om mozak doslovno funkcionira drugačije – i zato je pogrešno ADHD tumačiti kao manjak discipline.
Uzroci – što je u pozadini razvoja ADD-a i ADHD-a?
Riječ je o neurorazvojnom poremećaju s jasnom genetskom i neurobiološkom osnovom. Studije pokazuju da ADHD ima snažnu nasljednu komponentu – ako jedan roditelj ima simptome ADHD-a (čak i nedijagnosticirane), vjerojatnost da će ih imati i dijete značajno raste. No genetika nije jedini čimbenik. Rizični faktori uključuju:
- izloženost toksičnim tvarima u trudnoći (alkohol, nikotin, teški metali)
- prijevremeni porod ili niska porođajna masa
- ozljede mozga u ranom djetinjstvu
- kronični stres u obitelji, zanemarivanje, emocionalno nepovoljno okruženje
Teorije o cijepljenju kao uzroku ADHD-a znanstveno su potpuno neutemeljene i predstavljaju štetnu dezinformaciju.
Zašto je važna rana dijagnostika?
Jedan od najvećih problema u praksi je pogrešna ili zakašnjela dijagnoza. Djevojčice s ADD-om često budu pogrešno procijenjene kao „anksiozne“ ili „emocionalno osjetljive“, a dječaci s hiperaktivnim tipom često završe s neadekvatnim etiketama ili čak u sustavu kažnjavanja. Roditelji nerijetko godinama obilaze različite stručnjake, bez jasnog odgovora. Zato je klinička preciznost u dijagnostici ključna. Potrebno je uključiti interdisciplinarni pristup – psiholog, neurolog, psihijatar, edukacijski rehabilitator – i osloniti se ne samo na subjektivne procjene ponašanja, nego i na neuropsihološka testiranja i upitnike koji procjenjuju pažnju, radnu memoriju, emocionalnu regulaciju i motoričku funkciju.
Što pomaže – i kada?
Kod djece s umjerenim do teškim simptomima, farmakoterapija je često neophodna kako bi dijete uopće bilo funkcionalno. To ne znači „dati tabletu da bi bilo mirno“, nego omogućiti mozgu da uspostavi osnovnu biokemijsku ravnotežu. Bez toga, dijete često ne može pratiti nastavu, ne može kontrolirati reakcije, ne može održati pažnju – što dugoročno vodi u neuspjeh, frustraciju i ozbiljno narušeno samopouzdanje. Naravno, lijekovi nisu jedino rješenje. Optimalan holistički pristup daje najbolje rezultate – bez stigme, naravno uz strpljenje i razumijevanje. Ovakav pristup uključuje: kombinaciju farmakoterapije, edukacijsko-rehabilitacijskog rada, psihoterapije i savjetovanja roditelja te psihoedukaciju djeteta. Djeci je važno pomoći da izgrade strategije organizacije, regulacije emocija, samopouzdanja i funkcioniranja u svakodnevnom životu.
Posljedice neliječenog ADHD-a
Neliječeni ADHD i ADD ne nestaju sami od sebe. S vremenom se teškoće produbljuju i šire na gotovo sve aspekte života: školski neuspjeh, odustajanje od obrazovanja, anksioznost, depresija, gubitak samopouzdanja, problemi u obiteljskim i vršnjačkim odnosima, teškoće u zapošljavanju, impulzivnost u donošenju odluka, emocionalna iscrpljenost.
Posebno zabrinjava povećan rizik od razvoja ovisnosti kod djece i mladih. U pokušaju da smire unutarnji nemir ili si podignu energiju i fokus, mnogi instinktivno posežu za ekranima, nikotinom, alkoholom ili drogama. Za njih to postaje oblik samoliječenja, i nadasve opasan pokušaj da nadoknade ono što njihov mozak ne može prirodno regulirati. Nažalost, ovaj obrazac brzo prerasta u štetne navike koje dodatno narušavaju emocionalnu stabilnost i otežavaju im zdrav razvoj.
Poruka roditeljima
Jako je bitno da roditelji razumiju da ADD i ADHD nisu prolazne faze ni odgojni problemi, već ozbiljna neurobiološka stanja koja, ako se ne prepoznaju i ne tretiraju na vrijeme, ostavljaju trajne posljedice na kvalitetu života. Dijete s ADHD-om nije lijeno, bezobrazno, razmaženo niti tvrdoglavo. Ono ima drugačiji neurobiološki ustroj, drugačiji način procesiranja podražaja i emocija – i treba pomoć da pronađe svoj put u svijetu. Važno je da ga vidimo takvim kakvo jest, bez uvjetovanja i uspoređivanja. Da ga ne gledamo kroz oči pritisnutog društva, školskog sustava ili rodbinskih očekivanja.
Roditelji se često boje dijagnoze i lijekova, boje se da priznanje problema znači da su zakazali. No istina je upravo suprotna – prepoznavanje poteškoća i traženje podrške znak je snage, a ne slabosti. Farmakoterapija nije “odustajanje” već put prema boljoj funkcionalnosti i kvaliteti života – i djetetu i cijeloj obitelji.
Ne odgađajte pomoć u nadi da će dijete s vremenom emocionalno „sazrijeti“. Svako dijete zaslužuje priliku da razumije svoj mozak, razvije svoje potencijale i ne misli da je "problem".
Prava pomoć ne znači odustajanje od prirodnog razvoja, nego podršku u razvoju onoga što bi bez pomoći možda zauvijek ostalo blokirano. Jer iza svakog "nestašnog" ili "odsutnog" djeteta možda se krije mali mozak koji jednostavno ne zna kako se uskladiti sa svijetom. A uz pomoć – može naučiti.
I naravno, često je prvi korak – onaj najvažniji – jednostavno: vidjeti svoje dijete stvarno, sa svim njegovim potrebama, borbama i snagama.
Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....