Bila je to idilična prva ljubav. Veza koju nismo idealizirali samo on i ja nego i mnogi oko nas. Nerijetko su nam znali reći, onako putem, kako smo lijepi zajedno, kako žele baš to što mi imamo i pucala sam od ponosa na to jer zbilja sam vjerovala u to nešto naše. U tu našu bajku koju smo stvorili unatoč udarcu odmah na početku veze. Tad sam, na nešto što smo u prvom kvartalu prve godine doživjeli, tu ajmoreć‘ tragediju shvatila kao dodatnu vezu. Nešto poput onog kad kažu da kost na puknuću kasnije kad zaraste bude jača, tako sam vidjela da smo i mi jači nakon pobačaja i da nas nakon toga ništa neće razdvojiti.
Bajka se pretvorila u horor
Istinabog, bili smo oboje na početku dvadesetih i jako zeleni, a ja sam se za sve to primila k‘o pijana plota jer sam po prvi puta nekome stopostotno vjerovala. Zato sam i učinila što jesam, a tada bih se i na trepavice postavila samo da mi, moj tadašnji i ja, budemo neka savršena priča. Trajalo je to nešto dulje od četiri godine i završilo naglo i odjednom. Bez neke isprike, razgovora ili vidljivog motiva. Samo je nestao. Onaj kojemu sam najviše i zapravo jedinom bezrezervno vjerovala, ghostao me kao da nikad nisam postojala. Kao da nisu iza nas četiri predivne godine (i još deset poznanstva i prijateljstva), masa iskustava, fotografija, planova... Čovjek je propao u zemlju pod izlikom u obliku SMS-a: „Nisam dobro. Javim se.“
Ja, i dalje s puno previše povjerenja i suosjećanja jer sam nešto ranije započela svoju bitku s depresijom, podastrijela sam se poput tepiha, dala potpuno suosjećanje i vrijeme i odlučila čekati. Nije se pojavljivao. Ni javljao. Ja nisam zvala jer sam njegove granice poštivala, svoje nisam poznavala. Čekala sam tjednima, prala mu robu, peglala, pokušavala jesti i ostati živa. Okružila se najbližim ljudima koji su me podržavali sve te godine i posebno tada. Isti ljudi koji su nam nekad bili zajednički prijatelji, a kasnije me se optuživalo za prevaru koja se nikad nije dogodila. Više od četiri godine ja pogledala nisam drugo muško biće i živjela sam u uvjerenju da ću konačno imati obitelj kakvu nikad nisam imala.
Umjesto sigurnosti, ostavio mi je strah i nepovjerenje
Kako su tjedni prolazili, moje tijelo je uslijed stresa palo nekih desetak i više kilograma u manje od dva mjeseca pritom da na početku kalvarije nisam imala ni grama viška. Kad je vaga dotaknula brojku 50 prestala sam na istu stajati, jela sam, ali se nije primalo. Spavala sam, ali se nije odmaralo. Trenirala sam jer mi je to bio posao i jedini način da izađem iz toga što se događalo pa sam i s tih manje od pedesetak kilograma vodila i po dva ili tri treninga dnevno. Sve dok vijest nije buknula javno, ja sam ju čuvala za sebe i najuži krug prijatelja koji su donosili hranu, plakali sa mnom, grlili me i bili mi možda i najveća podrška koju sam do tada doživjela.
Više od desetljeća kasnije, svake godine u ovo vrijeme postajem nemirna. Ne gledam u kalendar, ali me malo malo nešto podsjeti ili mi dođe u snove i sjetim se sebe onakve i koliko sam nekome vjerovala. Doslovno sam bila stavila i srce i glavu na panj i čekala da me ubije. Prvo četiri godine ranije kad se desila trudnoća pa smo zakrpali, a onda u identično vrijeme kasnije kad je nestao. Ispario u vjetar jer muda nikad nije imao. Jedan dan vodio ljubav sa mnom, planirao vjenčanje, doslovno tri dana kasnije: „Ne volim te više. Nije mi dobro.“
Preboljela sam ga odavno, mislim da ga na cesti ne bih ni primijetila, ali nisam preboljela tu bol i taj udarac koji sam doživjela. Ta bol je ostala u obliku straha i nepovjerenja da ću se opet nekome toliko pustiti i biti izigrana. Ghostana. Gdje ću opet ja izvući najdeblji mogući kraj, staviti na kocku svoje zdravlje (tad je bio početak anoreksije, amenoreja i nesanica skoro pola godine), svoje prijatelje i interese. Znam, danas mi je sve jasnije, griješila sam i ja, bila sam premlada, prezelena i prezaljubljena. Puno toga mi je tad prošlo ispod radara i da sam imala ovo znanje i iskustvo koje imam danas ostavila bih ga u prvih šest mjeseci te tzv. idilične veze.
Ovaj put sam si dopustila suze
Ali, sve to i dalje ne umanjuje proživljenu bol. Ne umanjuje da ni godinu i pol kasnije kad mi se genije pokušao us*ati u život ponovno nije priznao ni prevaru ni pogrešku. Nije se ni ispričao. Ništa neće umanjiti tu bol i ništa neće sve to izbrisati iz glave, no ono što pomaže je kontinuirana nježnost prema sebi i postavljanje granica. Nekad i prerigidnih kako ne bih bila opetovano povrijeđena.
Kad te netko toliko povrijedi i izigra tako rano, maltene prva tvoja ozbiljna veza u životu, malo je reć‘ da je teško imati nešto normalno kasnije. Za razliku od spomenutog, ja sam mjesecima prvo bila sama, dolazila k sebi, a tek onda počela nešto s nekim i to ni blizu toliko intenzivno kao što je s njim bilo. Svake godine treći i četvrti mjesec prošeće mojim noćnim morama, zakovitla mi neki vrtlog krivnje koju zapravo uopće ne bih trebala ja osjećati nego taj netko drugi. Netko tko je povrijedio, a ne bio povrijeđen. Ali ja, takva kakva jesam od najranijih dana, sklona sam preuzimanju svega na sebe.
Za razliku od prethodnih godina, ove godine me moj period borbe nije dočekao nespremnu i krenula sam mu ususret. Dala sam da boli, da teku suze i da isplačem samu sebe kako bih si aplaudirala na svemu postignutom do sad. Jer da, neke stvari koje on ima, ja trenutačno nemam i obrnuto, ali ono što imam, a on nikad neće je čista savjest i srce koje može davati, a ne samo uzimati.
Do idućeg puta, pustite bol i tugu da rade svoje koliko god da i kad treba. Kao što nakon kiše dolazi sunce, tako nakon boli i tuge dolazi sreća.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....