Prema istraživanju Eurobarometra iz listopada 2023. čak 46 posto Europljana u posljednjih je 12 mjeseci iskusilo emocionalni ili psihosocijalni problem, primjerice depresiju ili tjeskobu. A svaka druga osoba koja ima probleme s mentalnim zdravljem nije zatražila pomoć stručnjaka. Osvrnemo li se malo oko sebe i zavirimo u sebe, očito je da je situacija vrlo slična i u Hrvatskoj. Čini se da svi pucaju po šavovima, svi su na rubu, nervozni, frustrirani, tjeskobni, negativni... u borbi s poskupljenjima, poslovnim zahtjevima, obiteljskim obavezama koje kao da su svakim danom sve brojnije... Uzmimo za primjer dječje rođendane koje smo nekoć slavili s bakinom tortom, nekoliko sendviča i nekoliko prijatelja iz susjedstva, a danas imamo jednu proslavu doma, drugu u školi ili vrtiću, treću u igraonici, četvrtu na treningu, treba donijeti i poklone za svu dječicu, za odgajateljice, učiteljice... Jer svi tako rade i to je samo jedan od primjera kako se sve napuhalo do neizdrživih razmjera i prihvatilo kao neka nova normala. Ali s njom, čini se, teško ili nikako ne idemo ukorak. I to je ono što nas zapravo sve čini podložnijima raznim mentalnim problemima, a onda s vremenom i poremećajima.
Stanje u Hrvatskoj ne razlikuje se u tome bitno od onog u okolnim zemljama, kaže naša sugovornica, prof. prim. dr. sc. Petrana Brečić, ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče, koja kao jedan od glavnih uzroka porasta psihičkih problema navodi velike i sve brže promjene strukture i načina života, sustava vrijednosti, brzine i zahtjeva života kojima se čovjek, koji se po svojoj strukturi nije bitno promijenio stotinama godina, jako teško prilagođava.
Znači li to da nisu toliko problem loša ekonomska situacija ili eskalacija sukoba takoreći pred našim vratima koliko velike promjene svih bitnih društvenih odrednica koje zapravo ne uspijevamo pratiti?
Život zahtijeva od nas prilagodbu - i psihičku i tjelesnu, a ovdje se radi o psihičkoj, koje najčešće nismo svjesni jer nas tome nitko ne uči. U psihijatriji ne bilježimo porast onih pravih, trajnih duševnih bolesti, poput shizofrenije ili psihotičnih poremećaja ili melankoličnih slika depresije. Ono što vrtoglavo raste i što mi percipiramo kao loše stanje nacije ili kao porast psihičkih poremećaja jest upravo porast onih poremećaja koji su povezani sa stresom, prilagodbom, načinom života. Tako danas pratimo značajan porast anksioznih poremećaja, poremećaja povezanih sa stresom, raznih oblika depresivnih poremećaja, poremećaja spavanja, porast upotrebe psihoaktivnih tvari i slično. No, kada razmišljamo o našem mentalnom stanju, važno je znati kako ono nikada nije statično. Koliko god mi željeli uvijek biti mentalno dobro, to jednostavno nije moguće, to nije realan život. Mentalno zdravlje nije nešto što nam je netko dao i sada je to tako zauvijek, nego je odgovor na život, način kako se psihički prilagođavamo na sve što se oko nas događa. Mentalno zdravlje zrcali našu sposobnost prilagodbe iznutra i izvana; koliko se možemo i na koji način prilagoditi zahtjevima života. A život nam je postao jako ubrzan i zaista težak u smislu "neprimjetnih" stvari koje smo prihvatili takve kakve jesu, koje smo postavili kao ciljeve, a često su preteške i frustrirajuće i kao takve postaju dio naše rutine koju, nažalost, više ne primjećujemo.
Posve je normalno da djeca imaju neviđeno velik broj aktivnosti, da imaju prosjek 5.0, da svi žele završiti fakultet, da svi žele doktorirati, posve je normalno da imamo više kuća, stanova, vikendica, automobila, da svi budemo sjajni i ugledni... Taj perfekcionizam koji se promovira u društvu zaista je ubojit, a i nekako smo svi naučili živjeti po nekom narcističnom tipu, usmjereni sami na sebe, na svoje probitke, uspjehe, zatvoreni u svoje svjetove bez kvalitetnih povezivanja s drugima, bez formiranja kvalitetnih odnosa u užem i širem socijumu. Loša socioekonomska situacija ili ratovi, bilo koja vrsta nasilja, zlostavljanja, zanemarivanja, nejednakosti u pravima i slično, generatori su raznih strahova i loših mentalnih stanja, drugim riječima - nespojivi su s dobrim mentalnim zdravljem, ali i neodvojivi u recipročnom odnosu sa sustavom vrijednosti, odgojem i obrazovanjem. Neće netko treći stvoriti bolji svijet za nas; promjena uvijek treba krenuti iznutra, u nama samima, u našim odlukama.
Čini li nas ta usredotočenost na same sebe "ludima"? I je li nam u tom smislu period korone i karantene pomogao da shvatimo da nismo sami sebi dovoljni?
Kao i svaka kriza, tako je i pandemija donijela nešto dobro ili nam dala priliku da popravimo neke stvari. Drugim riječima, dala je priliku "vratiti se nabolje", promijeniti nešto što nije bilo dobro ili nešto što smo dotad zanemarivali. Nakon pandemije postali smo puno senzibilniji za pitanja mentalnog zdravlja razumijevajući koliko nam je bilo teško u to vrijeme - upravo iz pozicije mentalnog zdravlja. Naime, svoj emocionalni svijet, osjećaj pripadnosti i sigurnosti gradimo iz odnosa; isprva s majkom ili nekom zamjenskom osobom, potom s drugim bliskim ljudima. Kroz odnose stvaramo emocionalni i socijalni kapital koji nosimo u život i s kojim suobraćamo sa životnih situacijama, brigama i nedaćama. U današnje vrijeme način organizacije života i sustav vrijednosti promovira način stjecanja sigurnosti i samopouzdanja kroz izvanjske investicije koje su vrlo promjenjive, poput toga da ste najbolji, najljepši, prvi, jedini, važni, da imate najviše... To sve jako lijepo zvuči, ali nije dostatno za razvoj osjećaja unutarnjeg mira i sigurnosti kao i osobne vrijednosti ili samopouzdanja. Za to nam trebaju drugi ljudi kroz koje učimo i zrcalimo vlastitu vrijednost, a mi u ovakvom načinu života druge ljude slabo primjećujemo ili nam smetaju ili su nam tu dok nam služe za realizaciju nekih naših interesa. Zapravo, jako malo tijekom života ulažemo u odnose s drugim ljudima, a to je najveći kapital. I to nam je upravo pokazala ova kriza. Pandemiju zapravo možemo shvatiti kao jedan veliki socijalni eksperiment jer da nam je netko rekao kako će se u jednom danu cijeli svijet zatvoriti u svoja četiri zida te kako ćemo prestati komunicirati uživo, ne bismo povjerovali. Međutim, upravo se to i dogodilo i koliko god smo na raspolaganju imali razne digitalne platforme za komunikaciju, naše je mentalno zdravlje bilo narušeno, osjećali smo se nevjerojatno iscrpljeno i nezadovoljno upravo zbog spoznaje o nemogućnosti bivanja s drugima. Shvatili smo koliko nam je zapravo taj društveni kontekst važan i koliko nam fale ljudi. Mogli ste komunicirati s nekim preko interneta, ali falilo vam je osjetiti nečiji dodir, prisutnost, toplinu...
Svijet će, kako se čini, biti samo sve užurbaniji, život sve zahtjevniji. Kako da si pomognemo? Nije li vrijeme da psihološka pomoć bude dostupna na razini opće prakse? Da kad čovjek upadne u krizu, može odmah otići u ambulantu, a ne da čeka dok ne pukne i završi u bolnici na liječenju? Ljudi bi tada možda lakše i normalnije otišli na razgovor, potražili pomoć na vrijeme, jednako kao kad odu svom liječniku zbog kašlja ili probavnih tegoba...?
Mislim da bi s tim trebalo krenuti i ranije, dok još nema nikakvog poremećaja. Važno je sustavno učiti o funkcioniranju našeg psihičkog aparata, kao što učimo o funkcioniranju tijela već u osnovnoj školi. Ako ne znate kako taj vaš psihički aparat funkcionira, kako se umara, prilagođava, kako reagira u stresu, nećete znati ni prepoznati znakove emocionalnog umora pa se tako nećete znati ni zaštititi. Dio je to učenja koje ujedno ima i važan destigmatizacijski učinak - kako u prepoznavanju znakova mentalnog poremećaja tako i u njegovu prihvaćanju. U zadnje vrijeme prepoznaje se važnost mentalnog zdravlja i ranog prepoznavanja njegovih poteškoća; ponovno se vraćaju psihijatri i psiholozi u domove zdravlja kako bi jednostavno bili dostupni ljudima kad se loše osjećaju. To je povezani proces, s jedne strane edukacije i destigmatizacije, gdje ćete moći prepoznati da vam nije dobro, i kad to prepoznate, nećete bježati od toga da odete tražiti pomoć, a s druge strane ta će vam pomoć biti pri ruci. Preventiva je krucijalna za smanjenje pojavnosti mentalnih poremećaja. Zato smatram da je toliko važno razgovarati o njima, destigmatizirati ih i unijeti u sustav obrazovanja. Što se tiče stigme, situacija je svakako bolja, ali borba protiv nje je jako kompleksna jer ne uključuje samo edukaciju nego i mijenjanje stavova, a to je mukotrpan rad jer uključuje i emocije. No, danas ljudi sigurno više traže pomoć nego prije, zato možda i postoji ta percepcija kako je porastao broj psihičkih poremećaja.
Organizirali ste i virtualnu ambulantu, je li i to način da psihološka pomoć bude dostupnija?
Virtualnu ambulantu razvijamo od 2020., kada je nastupila pandemija i kada smo u vrlo kratkom periodu morali iznaći načine da ostanemo dostupni našim pacijentima. Tada smo, u suradnji s Hrvatskim zavodom za hitnu medicinu, postali prvi telepsihijatrijski centar u Hrvatskoj. Digitalizirali smo sve naše programe - i one dnevne bolnice, grupne i individualne terapije te omogućili našim pacijentima obavljanje pregleda i konzultacija putem digitalne platforme. To smo radili preko programa koji je bio dobar, ali sada smo u suradnji s Hrvatskim zavodom za hitnu medicinu izgradili posve novi program s puno boljim sigurnosnim profilom koji u potpunosti štiti podatke pacijenata. Krenuli smo iz nevolje koju je donijela pandemija, ali smo zadržali taj modalitet rada kao jedan nadstandard kojim osiguravamo veliku dostupnost psihijatrijske zaštite. Na taj način omogućujemo ljudima koji nisu iz Zagreba sudjelovanje u svim našim programima. To je jako važno jer ima ljudi koji su slabo pokretni, koji nemaju novca za dolaske, koji rade i ne mogu doći u vrijeme kad ih naručite... Ima i ljudi iz Zagreba kojima je ugodnije biti u svojoj fotelji i sudjelovati u programu ili koji na taj način bolje raspolažu svojim vremenom. Na ovaj smo način ostvarili i suradnju s ustanovama socijalne skrbi, što je važno u širem kontekstu ostvarivanja planova Strategije razvoja mentalnog zdravlja do 2030. godine, u smislu suradnje s terapijskim zajednicama u Hrvatskoj.
Je li u današnjem užurbanom životu takav oblik terapija naročito privlačan mladima, zaposlenima?
Da, posebice je zanimljiv mlađim osobama, koje su ionako uronjene u digitalni svijet i u drugim aspektima života i u njemu se bolje snalaze. Kod osoba starije dobi situacija je drugačija jer mnogi ne poznaju taj svijet, ne mogu mu se prilagoditi, nemaju mogućnosti.
No, ta uronjenost u digitalni svijet s jedne strane olakšava traženje pomoći, a s druge strane doprinosi razvoju psihičkih problema, naročito kod mladih...
Svijet u kojem živimo postavio je sustav vrijednosti i organizaciju života, razinu socijalne povezanosti tako da su mladi ljudi uglavnom naučeni biti sami sa sobom, bez razvijanja osjećaja povezanosti s drugima i shodno tome bez ulaganja u odnose s drugima, a uz osjećaj da preko digitalnog svijeta mogu u svakom trenutku biti svugdje i sa svakim. I to je istina, ali to nije dovoljno za razvoj našeg emocionalnog svijeta i socijalnih vještina. Čovjek je individua, posve specifična i jedinstvena, ali je i biće grupe. Potrebe za bliskosti i drugima jesu intrinzične i svojstvene čovjeku. Sasvim je drugo pitanje na koji način te potrebe razvijamo, zadovoljavamo ili ih negiramo. U grupi se osoba može osjećati i usamljeno ako ocjenjuje da su njezini odnosi s drugima površni i emocionalno nedostatni. Tada se javlja usamljenost koja danas predstavlja velik javnozdravstveni problem kao snažna društvena odrednica psihičkog i tjelesnog zdravlja, a koja zapravo zrcali naše odnose i njihovu vrijednost spram drugih ljudi i obrnuto. Funkcioniranje mladih preko digitalnog svijeta karakteriziraju strahovita brzina i velika površnost jer sve ono što vam se ne sviđa jednostavno "deletate" ili okrenete novu stranicu. Ako ti se neki sadržaj više ne sviđa, makneš ga, odeš na drugi, tražiš ono što ti se sviđa, što je slično tebi ili tvom mišljenju. Ono što nije slično, nije vrijedno pažnje. A i ono što ti se sviđa u fokusu interesa je vrlo kratko; sadržaji naprosto lete, sve se brzo mijenja, nema vremena za udubljivanje i promišljanje. Tako se stvara jedan model funkcioniranja u kojem se ne trpi frustracija niti bilo kakvo nelagodno stanje. Zašto bismo trpjeli kad sve možemo maknuti jednim klikom i staviti ispred sebe sve što nam se sviđa? Ne razvijamo niti socijalne vještine jer se one razvijaju direktnim odnosima. U životu bismo trebali biti sposobni razumjeti frustraciju i otrpjeti je, kako svoju tako i tuđu, a onda razumjeti i različitosti drugih ljudi i moći ih prihvatiti. Lijepo bi bilo spoznati da svjetovi drugih ljudi nisu uvijek usmjereni na nas niti smo mi u njihovu centru. Često ljude koji su drugačiji u svojoj unutrašnjoj nesigurnosti ne doživljavamo kao neku vrijednu različitost nego kao bezveznjake ili kao protivnike. Tako da taj digitalni svijet, uz sve dobro što donosi i što nam omogućuje, upravo kroz kompromitiranje razvijanja socijalnih vještina i emocionalnosti može imati značajne posljedice na mentalno zdravlje.
Kako funkcionira ambulanta? Kad dobijete uputnicu od liječnika, je li svejedno hoćete li doći u bolnicu ili se odlučiti za online terapiju?
Svejedno je. To je vid terapije novog doba, dodana vrijednost. Upravo to, dodana vrijednost koja ne može uvijek nadomjestiti pregled uživo i sve dimenzije odnosa s pacijentom uživo koji i jest specifičnost našeg posla i struke. Shodno tome, online se ne može realizirati prvi pregled kao niti hitni pregled, ne mogu se njime rješavati pitanja suicidalnosti.
Ja zamišljam neku mladu osobu koja pati, ima probleme, možda ne želi reći roditeljima niti doći u bolnicu da je netko ne vidi i ovo joj je možda idealan način da potraži pomoć...
Da, ovo je idealan način za mlade ljude, posebice one koji su studenti, zaposleni. Tijekom pandemije imali smo jedan sjajan antistresni program "Zajedno smo snažniji", koji je zapravo prevencija burnouta zdravstvenih radnika, a opstao je i dandanas. Možete posve anonimno ući u taj program na internetu, pogledati videosnimke s uputama kako raditi s tjeskobom, kako je prepoznati, učiti tehnike opuštanja…
Pomaže li to ljudima?
Apsolutno. Pomaže naučiti, čuti nešto o načinu kako funkcioniramo kao psihička bića, kako i zašto nastaje tjeskoba, kako komuniciramo i što komunikacija znači; pomaže razumjeti tuđe reakcije kako biste shvatili da nije sve uvijek povezano s vama, da razumijete i svoje reakcije... Odmah vam je lakše. Lakše je kad čovjek shvati da sve što se događa nije uvijek i isključivo u odnosu na njega. Ako me danas ujutro šef nije pozdravio, pa možda to nema nikakve veze sa mnom. Mi u svojoj nesigurnosti i, ako hoćete, u jednoj infantilnoj omnipotentnosti sve vežemo uz sebe, poput djece. S druge strane, imamo razumijevanje za svoja loša stanja i loše postupke, nalazimo im opravdanja. Razumijemo kad smo mi sami loše i ako sami viknemo ili nešto loše napravimo, za sebe nađemo opravdanje. Za druge nikada ili vrlo rijetko. Ali, i ti drugi koji se ponašaju kako se nama ne sviđa imaju svoje razloge, svoje frustracije koje vjerojatno nemaju veze s nama. Zato moramo učiti komunicirati - i riječima i emocijama - jer ćemo onda bolje razumjeti ljude i lakše se zaštititi od brojnih negativnosti kojima svakodnevno opterećujemo svoj um.
Da se malo vratimo na tu usamljenost koja je očito gorući problem, ne samo među starijom populacijom nego i među mladima. Jesu li usamljena i ta djeca koju svakodnevno gledamo u skupinama, a svatko bulji u svoj ekran?
Upravo tako, jesu, to je život koji promovira usamljenost. No, važno je reći kako usamljenost nije samo teška za izdržati jer predstavlja emocionalnu trpnju i bol, već je i izrazito opasna u smislu promoviranja različitih psihičkih i tjelesnih bolesti te značajnog pada kvalitete života. Može biti začetnik ili podupirač raznih psihičkih i tjelesnih bolesti. Naime, usamljenost aktivira stresne mehanizme u našem tijelu, zbog čega dolazi do hiperaktivnosti simpatičkog živčanog sustava i stresnih hormona koji onda djeluju preko endokrinog i imunosnog sustava na razne organe i organske sustave u tijelu remeteći njihovu morfologiju i funkciju. To je način kako usamljenost indirektno djeluje na pojavu različitih bolesti ili podupire njihov razvoj. Znači usamljenost nije nimalo bezazlena i zato je danas predmetom mnogih istraživanja. Naravno, svi se ponekad osjećamo usamljeno i to u osnovi i nije loše. Usamljenost nas dovodi u neko budno stanje, u pripravnost da nešto mijenjamo, da uvidimo kako bismo nešto trebali mijenjati. Usamljenost koja je problematična je ona dugotrajnog karaktera poput kronične bolesti. Danas nisu usamljene samo osobe starije dobi zbog objektivnih razloga, usamljeno se osjećaju i mladi ljudi, ali i oni svih dobnih skupina. Kod mladih ljudi formativna dob, adolescencija, opterećena je osjećajem usamljenosti. To je turbulentna dob u kojoj djeca moraju iz identiteta djeteta prijeći u identitet odrasle osobe, prolazeći čitav niz psiholoških reakcija tijekom kojih se mogu osjećati usamljeno i depresivno razmišljajući o identitetu, smislu života. To je normalan razvojni period, ali ako se već tada razvije osjećaj usamljenosti, djeca mogu stvarati crte ličnosti i ponašanja koja su specifična i koja mogu u odrasloj dobi biti podloga za razvoj različitih psihičkih poremećaja. Ali da se vratim još korak u vrijeme nakon rođenja djeteta. Naime, usamljenost ima duboki korijen u odnosu s majkom i s razvojem privrženosti. Majka razumijevajući djetetove potrebe i zadovoljavajući ih kod djeteta razvija osjećaj privrženosti, sigurnosti i pripadnosti, što je jako važno. Drugim riječima, stvara emocionalni kapital s kojim dijete ulazi u život. Ako dijete razvije osjećaj usamljenosti kao posljedicu slabe privrženosti, ta usamljenost ima gotovo isti karakter kao zlostavljanje i zanemarivanje u dječjoj dobi, zbog čega se stvaraju određeni obrasci ponašanja koji kasnije mogu biti podloga za razvoj različitih psihičkih poremećaja.
Problem je i usamljenost kod odraslih osoba, radno aktivnih, kod umirovljenika?
Kad gledate odraslu dob, uz sve frustracije i teškoće u životu, jasno je koliko je ta usamljenost ubojita i koliko može osobu gurati u različite psihičke i tjelesne poremećaje. Ako se osjećate loše, a onda još nemate kome to reći, možete imati osjećaj kako nikome nije važno, kako ste apsolutno sami na svijetu, svima na teret, kako ne pripadate svojoj obitelji, zajednici, vaše će psihičko stanje ili poremećaj biti puno teži. No, najveća je usamljenost zaista u starijoj životnoj dobi koja je i inače opterećena gubicima, kako u smislu gubitaka bliskih ljudi tako i gubicima socijalnih pozicija uz opterećenost osjećajem odbačenosti, viška, tereta, besmisla. Tome svakako treba pridodati i učinak brojnih kroničnih tjelesnih bolesti koje, same za sebe, mogu provocirati usamljenost gubitkom funkcionalnosti i motiliteta. Usamljenost je zapravo zamka našeg života u kojemu se trudimo naći strategije kako je zaobići, ali je život tako koncipiran da joj dajemo jako puno prostora.
Što možemo učiniti?
Razvijati dobre odnose s drugima. Ne ulažemo dostatno u odnose s drugima, nemamo vremena za to, ali nemamo ni svijest kako je to potrebno. Možda kad nam je dobro, uopće nemamo spoznaju koliko nam je važno imati bliske ljude, nekoga na koga ćemo se osloniti, imati tu neku povezanost sa zajednicom u kojoj živimo, s našom ulicom, kvartom... Uz osjećaj prisutnosti drugih važno je biti prisutan i u mreži socijalnih odnosa u smislu socijalne uključenosti. Izuzetno je važno razvijati taj osjećaj sigurnosti tijekom života kako se ne bismo osjećali toliko usamljeno. No, to nije pitanje samo psihijatrije već trebamo krenuti od pojedinca, od obrazovanja, od uže do šire zajednice, do politika. Prema tome, potpuno je jasno kako se ne možemo boriti protiv usamljenosti samo tako što ćemo se s nekim sprijateljiti. To jest važno za pojedinca, ali na ovoj široj osnovi potrebno je promovirati empatičnost, međugeneracijsku solidarnost i općenito solidarnosti, a prije svega akceptirati kako svaka nejednakost, zlostavljanje, zanemarivanje, izolacija predstavljaju klicu za razvoj usamljenosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....