Mogla sam odabrati hoću li potpuno potonuti ili ću iz svog života izvući ono najbolje. Odlučila za ovo drugo, započinje svoju priču Kristina Bačić (49) iz Drniša koja se još u periodu ranog djetinjstva počela susretati s bolestima koje su joj u konačnici pomogle preusmjeriti pogled na vrijednost života. No, nije oduvijek bilo tako. Ova rođena Zagrepčanka i danas majka dviju odraslih kćeri sa sedam godina oboljela je od vitiliga, autoimunog stanja u kojem dijelovi kože ostaju bez pigmenta. Tada, prije 40-ak godina, vitiligo je bio doista rijetka pojava iako je u Kristininoj obitelji očito bio genetski uvjetovan. Osim nje, od ovog su stanja kasnije oboljeli njezin otac i brat, a okidač je bio stres. Depigmentacijske mrlje na koži kod tate su, kaže, krenule otkako je brat otišao u rat, a kod brata su se dogodile nakon povrata iz rata.
- Tada, kao sedmogodišnja djevojčica vitiligo nisam posebno doživljavala, ali ta se priča preokrenula s ulaskom u pubertet. Zbog nametnute svijesti o različitosti i pogleda uprtih od okoline, počelo je stradavati moje samopouzdanje. Prestala sam nositi sandale, a ruke bih prilikom vožnje u tramvaju skrivala ispod ruksaka. Zimi je bilo nekako lakše jer je tijelo bilo prekriveno, ljeti bih stigmu zbog izloženosti kože, iznova proživljavala - priča Kristina kojoj su u to vrijeme bijele mrlje po tijelu zahvatile područja oko zglobova ekstremiteta te očiju.
Iako se često ističe kako se s ovim autoimunim stanjem, za koje ni danas ne postoji lijek, uz primjerenu zaštitu od sunca normalno živi, rjeđe se spominju psihološke borbe koje oboljeli proživljavaju. Kristina je svoju tiho vodila desetljećima, sve dok se je jedna od kćeri, također u dobi od sedam godina nije susrela s istom dijagnozom.
- Prije bi mi bilo nezamislivo izaći iz kuće bez kamufliranja vitiliga šminkom, jer, što će drugi reći, kakve ću poglede dobiti. A onda, onda je odjednom započeo proces prihvaćanja sebe koju sam davno izgubila. Naime, gledajući svoju kćer koja se u istoj dobi kao i ja susrela s ovom dijagnozom, progledala sam drugim očima. Te mrljice po tijelu nisu je nimalo opterećivale. Bila je i dalje tako pozitivna, a meni jednako lijepa. Zbog te spoznaje neopterećenosti moje kćeri počelo se vraćati i moje samopouzdanje - kaže nam.
Moždani udar i epileptički napadaj
Udajom, Kristina se prije više od 20 godina preselila iz Zagreba u Drniš. Bila je to promjena koju je teško prihvaćala. Uz postojeći osjećaj manjka samopouzdanja, Kristina je sve godina živjela u stresu kojeg nije bila svjesna. Brak jednostavno više nije funkcionirao te se prije tri godine razvela.
- Svega 26 dana nakon što sam iselila iz zajedničke kuće, doživjela sam moždani udar. U to sam vrijeme radila u udruzi koja se brine o starijim osobama. Sjećam se da me je kolegica upitala za broj jednog korisnika i da sam joj nešto nesuvislo odgovorila. I to je bilo to. Sljedeća scena bila je buđenje u bolničkom krevetu kada me je doktor pitao kako se zovem. Nisam znala odgovor - prisjeća se Kristina kojoj je prsnula žila u mozgu zbog čega je doživjela i epileptički napadaj.
Kako to često biva, ni naša sugovornica nije pridavala veliki značaj migrenama i glavoboljama koje je nekoliko dana prije samog moždanog imala. Pripisivala je sve, kako kaže, užurbanosti života. Naknadno je shvatila da su to zapravo bili simptomi. Srećom, nije doživjela velika oštećenja izuzev centra za ravnotežu. U bolnici je provela oko dva tjedna nakon čega je puštena na kućnu njegu.
Zauzimanje za sebe
Ovaj period za Kristinu je bio izuzetno stresan. Iako se izvana činilo kako sve funkcionira, iznutra je sve bilo konfuzno. Bila je zbunjena i potresena. Jednom je prilikom, priča nam, posegnula za još jednom epi tabletom, zaboravljajući da je prvu netom prije popila. Nakon mjesec dana se zbog egzistencijalnih razloga vratila na posao. Cijeli taj splet okolnosti strašno ju je pogađao te se nerijetko, kaže, znala zatvarati doma i plakati. Kristina je proživljavala stanje depresivnosti, koje može biti posljedica proživljenog moždanog udara. Nije to znala i nije imala psihološku podršku u toj fazi.
- Sama sam pronalazila načine kako da se pobrinem za sebe. Oduvijek sam bila kreativac i dizajner u duši. Zapravo, to su moji talenti koje sam počela brusiti još u sedmom razradu kad su mi roditelji kupili mašinu za šivanje. Tako sam i u ovom stresnom životnom periodu posegnula za onim što mi je prirodno. Počela sam pisati blog Samo jedna mama koji mi je pomogao da izbacim sve iz sebe, i ono lijepo, ali i tužno. Ovo je bilo mjesto za moje emocije koje više nisam potiskivala u sebi. Sve do ovog događaja, kada se susrela s neposrednom smrću, stalno sam se brinula o drugima, a sada sam napokon shvatila da se moram pobrinuti za sebe - realna je Kristina koju su ovaj potez i odluka naučili kako da se udalji od toksičnih ljudi i kako da postavi zdrave granice.
Sepsa i tumor parotidne žlijezde
Nakon relativno kratkog perioda mira, u kolovozu 2022. doživjela je sepsu.
- Zbog kontinuirano visoke temperature, oko 40 °C, otišla sam u bolnicu gdje su mi ustanovili uroinfekt. Imala sam pijesak u bubrezima s kojim sam živjela. Liječnik me pitao želim li ostati u bolnici, na što sam, podučena prethodnim životnim iskustvom, potvrdno odgovorila. Sva sreća da jesam jer sam ubrzo nakon doživjela sepsu koju su doktori uspješno sanirali. Ovo me je stanje fizički užasno iscrpilo zbog čega sam bolnici ostala oko 14 dana. Nakon otpuštanja se i dalje nisam osjećala dobro. Osjećaj malaksalosti je i dalje trajao pa sam otišla na pregled kod specijalista koji je na temelju urađenih pretraga utvrdio da je sa mnom sve u redu. Budući da sam vjerovala svom tijelu, potražila sam i privatno savjet endokrinologa te dobila isti odgovor. Tek kod trećeg endokrinologa u bolnici dobivam informaciju da imam tumor na parotidnoj žlijezdi. Zanimljivo je da tumor djeluje tako da podiže razinu kalcija u krvi te uzrokuje probleme s bubrezima i kamenac. Taj je kamenac razderao stijenke zbog čega je došlo do bakterija u mokraći koje su prouzročile sepsu - objašnjava Kristina kojoj je izvađen jedan parotidni režanj za koji su nalazi pokazali da je tumor bio benigni.
Svi ovi događaji naučili su je da cijeni i zavoli svoj život. Ima stalan posao u suvenirnici u jednom nacionalnom parku koji joj osigurava financije za život, a ljubav prema šivanju i pisanju omogućuju joj da i dalje razvija svoj talent kreativca.
- Danas sam sretna osoba. Radim poslove koje volim i naučila sam si priuštiti trenutke opuštanja koji su mi do sad bili nepoznanica. Kad sam u potrebi, pišem i tako oslobađam svoju sreću ili tugu - zaključuje Kristina.