Uz njih sam autentična i bez maske: zato im dugujem svoje najiskrenije povjerenje

Životinje me nikada nisu izdale. Ljudi jesu. „Ali on nikome ne prilazi. Ona se nikome ne da maziti, u šoku sam!“ To su samo neke od rečenica koje ponekad čujem. Nisam sigurna kada je točno počelo, ali moja ljubav prema životinjama oduvijek je visoko na ljestvici mojih životnih prioriteta. Ona je dio mene. Od dana kad su me doveli iz rodilišta bila sam okružena njima i nekako ih jednostavno osjećam. Kasnije sam u njima nalazila utočičište i mirnu luku. S jedanaest godina izgovorila sam rečenicu: „Životinje volim više od ljudi. One te ne mogu tako povrijediti.“

Životinja ne manipulira

Dvadeset i kusur godina kasnije i dalje stojim iza toga. Ali malo drugačije. Ne bih rekla da ih volim više od ljudi, nego da ih više cijenim i dublje osjećam. Drugi dio te izjave iz devedesetih, međutim, ne dira nitko i ništa. Odgovorno tvrdim da te životinja nikada neće sje**ti kao ljudsko biće. Nikada. Čak i da te napadne divlja životinja i to završi fatalno - to nije ista kategorija. Životinja ne bira iz zlobe. Ne manipulira. Ne glumi. Ne zabija ti nož u leđa dok se smije. Mi to radimo. Svjesno. I to je ta razlika. Zašto mi prilaze oni psi koji inače ne prilaze nikome? Zašto pas iz dvorišta, koji stalno laje, kad ja prolazim ušuti? Zašto me vjeverice ne izbjegavaju? Nemam pojma.

Pred njima ne stavljam maske

Neki bi rekli da je to zato što imam “čistu dušu”. Možda. Ja bih rekla da baš i nemam. Napravila sam u životu more sranja. Povrijedila ljude koje sam voljela. I one koji su voljeli mene. Iz neznanja i nemoći povrijedila sam i neke životinje u djetinjstvu – nenamjerno. Nisam znala dovoljno o kunićima pa je jedno leglo uginulo preda mnom. Ali pred njima… pred životinjama… oduvijek sam bila bez maske. S čistom namjerom. S instinktivnim poštovanjem.

Prije više od devet godina uzela sam svog prvog mačka. Nakon mjeseci pripreme i godina želje. I tada se sve dodatno promijenilo. Zbog njega još više cijenim sva živa bića. Ona iz životinjskog svijeta, da se razumijemo. Imam više strpljenja za bitno, manje za nebitno. Više poštujem svoje vrijeme. Trudim se biti s njima (danas ih imam troje) što više mogu jer nisu tu zauvijek. I imaju samo jednu manu, a ta je da ne žive dovoljno dugo. To je jedini način na koji me stvarno mogu povrijediti. Sve ostalo je nebitno. Razbijena vaza. Uništen toaletni papir. Ogreban kauč. To su stvari. A oni su živa bića koja ne znaju čemu služi toaletni papir i zašto mi ta vaza uopće treba. Život se s njima promijeni. Na bolje. I iako sam ponekad izmorena od života, od dana, od obaveza, a nekad i od njih, nema mi ništa ljepše nego doći doma i vidjeti ih site, mirne i zadovoljne.

To vrijedi i za tuđe životinje. Nema psa kojeg neću barem pogledati, pozdraviti ili mu namignuti u prolazu. Ne guram ruke svakom psu pod njušku i ne mazim bez dopuštenja vlasnika. Znam procijeniti kad je u redu, a kad nije. Ali ako vidim da netko treba pomoć, pomoći ću. Spasit ću lutalicu koliko mogu. Danas to nije teško. Nekoliko klikova i par poziva i biće koje nema nikoga više nije sasvim samo. Zaustavit ću promet ako vidim životinju na cesti. Pokupit ću i uginulu, ako treba. Ne da glumim heroja, nego da barem u smrti ne ostane zgažena i odbačena. Jer životinje to nisu zaslužile. Za razliku od nemalog broja ljudi. I iza toga stojim.

Da imam uvjete, veću kuću i dvorište, broj mojih ukućana bio bi puno veći. Bilo bi tu spašenih životinja, ali ne samo pasa i mačaka. Bilo bi krava, kokoši, možda pokoja koza, reptil, konj… Ne zato što mislim da sam Dr. Dolittle, nego zato što me pune, usrećuju i jer osjećam odgovornost prema njima i prirodi. Znam da to u današnjem modernom i kapitalističkom svijetu ne zvuči ni racionalno ni praktično. Vjerojatno nije ni popularno ni razumljivo. Ali protiv sebe ne mogu. I ne želim. A još manje protiv prirode od koje nas uporno pokušavaju odvojiti. Kažu da nije prirodno držati životinje zatvorenima. Da bi ih bilo bolje pustiti pa kako bude. Možda to funkcionira u pravoj divljini. Ali u gradovima i selima više ne. Mi smo ti koji smo problem. Ne one.

One su bile tu puno prije nas. I zaslužuju mnogo više poštovanja nego što im danas dajemo.

Nije istina da ih volim više od ljudi. Ima mnogo ljudi koje iskreno volim. Ali potpuno sam sigurna da će me svaki od njih barem jednom u životu povrijediti. Možda nenamjerno. Možda iz nemoći. Možda iz neznanja. Moj pas neće. Moja mačka neće. Ni moj budući konj. Za to dajem ruku u vatru.

I za kraj, ne morate imati životinju da biste bili dobra osoba. Ali, žao mi je, ovo ne mogu uljepšati: ako ih ne cijenite, ako ih svjesno ignorirate, ako se okrenete kad im treba pomoć, vi niste dobra osoba.

Ne savršeni.

Nego bolji ljudi.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.