Depresija nije neka klasična bolest koja te napadne i prođe, a komentar ‘ma samo se pokreni‘ bolje zadržite za sebe

Piše: Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje

Umjesto dijeljenja savjeta depresivnoj osobi potrebna je stručna pomoć

Ako član vaše obitelji ili bliska vam osoba pati od depresije, onda je jako važno znati kako se ponašati i razgovarati s takvim osobama. Važno je da se ne lupeta tipa - "ne brini, bit će bolje. Samo se pokreni‘‘, i sl. Depresija je ozbiljna mentalna bolest koju je potrebno liječiti. S druge strane svima koji boluju od depresije potrebno je razumijevanje i podrška, umjesto osuda i kritika, ili dijeljenja lekcija i savjeta što da radi depresivna osoba.

Jako je teško suočiti se s ovom bolešću i izliječiti ako ne postoji razumijevanje i podrška od ljudi iz bliskog okruženja oboljelog. S druge strane i iz cipela ozbiljno depresivne osobe, njoj je tako teško razumijeti svu tu podršku koju ona/ona dobije od bliskih joj ljudi. Depresivna osoba jednostavno je u nekoj svojoj drugoj dimenziji i ne osjeća se povezano niti s njoj/njemu bliskim osobama.

Razumijevanje, podrška i strpljenje od strane najbližih

Zato ova podmukla bolest sa sto lica jako utječe na odnose oboljelog s bliskim osobama. Također, depresija nije neka klasična bolest koja te napadne i prođe. Depresija je poimanje oboljelog na koji on/ona vidi i doživljava svoju stvarnost i svijet.

Zato bliske osobe prilično kasno shvate što se zapravo događa s recimo članom obitelji koji se bori s narušenim mentalnim zdravljem, pa od njihove reakcije (ponašanja) često ovisi kako će se oboljeli suočiti sa svojom bolešću i hoće li i na koji način tražiti izlaz iz pakla depresije.

To posebno naglašavam zato što bliske osobe oboljelog nemaju baš puno strpljenja i prije svega ne razumiju prirodu bolesti pa žele pošto poto i što brže izvući oboljelog iz tog stanja. Iz neznanja oni se zalijeću i daju neka instant rješenja što bi ili ne bi trebali, a kada shvate da oboljelom nije ništa bolje nego svakim danom sve gore, osjećaju se kao iskorišteni i sa stotinu pitanja - kako, zašto… Neki se često i razljute, a i pobjegnu iz odnosa (npr. ako je u pitanju prijateljstvo), s čime oboljeli samo potvrđuje sebi tezu kako će ih svi napustiti i da život više uopće nema nikakvog smisla.

Prijatelji i najbliži dio su procesa izlječenja

Ova je bolest itekako povezana s drugim ljudima. Ako ih nemaš, onda ih pronađeš. No, prvo je bitno da razumiješ sebe odnosno, što je to što ti treba od drugih ljudi pa tek onda pronađeš te neke druge osobe koje će ti odgovarati, jer danas se svašta trpa pod prijateljstvom, a nema veze s tim, jer ‘‘svako gleda samo neki svoj interes‘‘!. Ipak, mi smo socijalna bića i jako je teško ozdraviti sam, odnosno bez podrške drugih, ali ne bilo kakvih ljudi nego samo onih s kojima dijeliš neke zajedničke interese i vrijednosti. Sve drugo je poznanstvo i vrlo površno prijateljstvo. Nažalost zdravstveni problemi vezani uz naše mentalno zdravlje nemaju kliničku sliku kao neki drugi zdravstveni problemi, npr. ugrize te pas ili oboliš od šećerne bolesti. To je zato što kod depresije postoji neka vrsta diskrepancije između našeg viđenja i doživljaja svijeta i onoga što svijet zapravo je. Svijet mentalno zdrave osobe bitno je drukčiji nego danas iz perspektive oboljelog od depresije.

Simptom se vidi uvijek u tome da se ono što sam i tko sam ja, što želim dobiti i način na koji percipiram svijet, razlikuje od onoga što meni kao oboljelom svijet šalje kao poruku. Stoga taj svijet postaje jedno grozno mjesto upravo zato što u njemu nema mjesta na način na koji sam ja to želio. To jest gubitak smisla tako da se moj smisao ne podudara s onim što se događa vani. Također treba reći da depresija često može biti inducirana različitim neugodnim stvarima, traumom, i kao reakcija na neki gubitak (veza, brak, posao, smrt bliske osobe). Također može biti i stvaran ili zamišljen gubitak, kada doista izgubimo nekoga nam bliskog ili izgubimo možda sebe, ili ideju o tome kakvi su ljudi oko vas. Sve u svemu, depresija je svijest o tome da se javlja neka vrsta dubinskog unutarnjeg očaja i beznađa, odnosno da nema dovoljno vas u vašem životu. Drugim riječima, niti ste sposobno osloniti se sami na sebe niti na druge ljude. Crna duboka rupa i beznađe. Nema ništa drugo.

SHUTTERSTOCK

Depresija je stanje duha

Upravo je to razlog da se depresija mora shvatiti ozbiljno i tretirati se kao simptom iza kojeg se kriju različite vrste problema (uzroka) koji se rješavanju na različite načine. Ono što je sigurno je to da se simptom (depresija) ne rješava ni prehranom ni fizičkim aktivnostima ni izlascima ili kako već drugi ljudi iz bliskog okružja depresivnog savjetuju oboljelog jer jednostavno ne razumiju o čemu se radi, jer depresija nije neko trenutno stanje. Depresija je stanje duha, očaja, gubitka vjere u sebe i neadaptabilnosti našeg psihičkog sistema i onoga što svijet jeste. Depresija je stanje koje traje prilično dugo (mjesecima), a na kraju dovedi oboljelog do toga da se osjeća poput jedne velike unutarnje praznine. Upravo se zbog tog osjećaja praznine, oboljeli sve više udaljavaju od sebe i od drugih ljudi, do te mjere da se čak i depersonalizira, dakle jedno stanje tijela i psihe u kojemu postoji osjećaj da naše misli i djela izmiču od nas, postajući ‘‘čudni‘‘. Kao da postoji otuđenje ličnosti. Dakle radi se o patološkom procesu gubitka osjećanja osobnog identiteta, tako da ova izmjena u doživljaju i svijesti sebe, dovodi do osjećaja nestvarnosti, otuđenosti i odvojenosti od vlastitog tijela.

Ljudi jako puno griješe jer poistovjećuju depresiju s nečijom slabošću, što nema veze s mozgom nego ima veze s tim da oboljeli jednostavno ne zna na koji način da ovlada različitim stvarima i stanjima. Ljudi ne znaju kako jer nemaju alate. Primijetila sam da u našim krajevima ima dosta polu depresivnih ljudi, kod kojih se na prvi pogled ne vidi da su depresivni, jer su manje-više funkcionalni u životu do neke točke. Poglavito kada je riječ o muškarcima zato što oni najčešće izražavaju svoje ne resursno i depresivno stanje kroz bijes, jer da bi ostavili dojam da su ‘‘jaki‘‘, oni moraju pobjesniti. A stvarnost je sasvim drukčija, jer se radi o duboko nesretnoj i depresivnoj osobi.

Mentalne bolesti kao veliki izazov za obitelj

I da se vratim na početak priče s kojim sam započela tekst, a to je da budemo upućeni i ne lupetamo gluposti te ne dijelimo svakakve savjete oboljeloj i bliskoj nam osobi nego ju uputimo da potraži stručnu pomoć.

U partnerskim i bračnim odnosima jako je važno da naš suprug ili partner koji je tu kao podrška, da i on ili ona jednako tako ima pravo i mogućnost da osjeti i iskaže svoje emocije, tugu, iscrpljenost, i strah, ali na način koji neće povrijediti oboljelu osobu pa da se on/ona zbog toga osjeća krivom. Pažnja i udovoljavanje partneru koji ima neki mentalni problem prema onom drugom (zdravom), također je pogrešan pristup jer nije poanta u tome da se naš bračni/partnerski odnos pretvori doslovce u toksičan odnos pacijenta (oboljeli) i njegovatelja, nego taj odnos treba biti i ostati odnos dvije ravnopravne individue koje se zajedno suočavaju s izazovom mentalnog zdravlja, a koji ih različito pogađa. Taj se izazov zove depresija i nije ni malo lagan i jednostavan put oporavka.

Dodatni izazov koji depresija unosi u bračni/partnerski odnos odnosi se na strah i strepnju od budućnosti, jer ako se depresivna epizoda dogodila jednom, vjerojatno će se ponoviti, pa je to također nešto na što se treba pripremiti. Jesu li supružnici kada su se zavjetovali jedno drugome da će biti zajedno ‘i u dobru i u zlu, i u bolesti i zdravlju’, imali ovo na umu, i mogu li oni izaći na kraj s time? Doduše pravo je pitanje, možemo li doista prihvatiti da pored sebe imamo osobu s kojom ćemo ponovo prolaziti kroz izazovno razdoblje u životu i želimo li živjeti s tim? Sve su to jako teška pitanja s kojima se dobro ponekad suočiti i preispitati sam sebe, jer tu nema ispravnih i pogrešnih odgovora.

Ako držite da aktualna situacija s vašim partnerom nadilazi vaše mogućnosti (psihičke i tjelesne), onda je sasvim u redu okrenuti se i otići nego da ostajete iz osjećaja krivnje, sažaljenja, odgovornosti ili ‘‘moram, jer što će drugi misliti o meni ako ga napustim?‘‘

Ostajete li s vašim parterom ili partnericom koja ima neki problem mentalnog zdravlja, onda vaš ostanak u vezi i nastavak ‘‘igre‘‘ samo požrtvovanja, stvara jako veliki rizik da će se prema vašem oboljelom partneru prije ili kasnije razviti osjećaj bijesa i rezigniranosti pa dovesti u pitanje i vaše mentalno zdravlje ako ste po prirodi krhkiji. Po meni je to dugoročno puno štetnije po oporavak vašeg partnera, nego vaše osjećanje tuge, koje bi joj ili njemu izazvao gubitak partnerskog odnosa, a koji to zapravo nije.

Mentalne bolesti su jako veliki izazov za svaku obitelj jer ljudi osjećaju krivnju i trude se svim silama pomoći. A ako ne ide ‘‘kako treba‘‘ silno se ljute. Isto je i u našim partnerskim odnosima jer ako živite s nekim tko je depresivan, jako je važno razumijeti i osvijestiti na vrijeme gdje su vaša ograničenja i granice. Da, vi ste tu da čujete, razumijete i budete support drugoj strani, a s druge strane niste tu da pomažete jer za to postoje stručnjaci koji znaju kako se liječi depresija. Mnogi tu čine velike greške uzimajući na sebe odgovornost da ‘‘popravljaju‘‘ oboljele, što se kasnije u osjećaju frustracije, bijesa i nezadovoljstva, to pretvara u hladnoću i ravnodušnost, a na kraju i izlaze iz odnosa čime potvrđuju tezu da to nije dobro.

Dakle, sasvim je normalno i OK da kažete vašem partneru ili prijatelju ‘‘žao mi je što ti ne mogu pomoći, ali ja sam uz tebe, čujem te i razumijem. Ipak, najbolje je da čim prije potražiš stručnu pomoć!‘‘

A kada se radi o podmukloj mentalnoj bolesti poput depresije, onda je prije svega potrebna i želja i motivacija oboljele osobe da pomogne sebi. U mlađoj dobi depresivne osobe traže od drugih (roditelja, djece, prijatelja) da preuzmu svoj dio odgovornosti i pomognu im jer oni očito ne mogu sami sebi pomoći. Ta pomoć s druge strane znači zatražiti na vrijeme stručnu pomoć jer depresija neće nestati sama od sebe. Naprotiv, svakim danom bit će sve gore i gore, a znamo da nerijetko završava i oduzimanjem života.