Strah, nesigurnost i tjeskoba: terapeutkinja donosi jednostavne tehnike koje vraćaju unutarnji mir

Nisu svi ljudi u životnoj opasnosti kad se osjećaju nesigurnima, no njihovo tijelo im signalizira da je opasnost zaista velika i da će se nešto strašno dogoditi, a izloženost takvom kroničnom osjećaju nesigurnosti može onda postati zaista ugrožavajuća za tu osobu, kako psihološki tako i u njezinu funkcioniranju.

Vrlo je važno da smo, ako se osjećamo nesigurno, u stanju razlučiti jesmo li stvarno u nesigurnoj situaciji, da bismo, ako jesmo, poduzeli neku akciju. Cilj nije ignorirati ono što osjetimo ili doživljavamo kako bismo se osjećali sigurno. U takvim situacijama trebali bismo biti na sigurnom. Npr. nije isto ako je netko u obitelji izložen nasilju ili ako se boji da će dobiti jedinicu u školi. Ako smo izloženi nasilju, nije cilj samo koristiti tehnike kako bismo se sigurno osjećali, već je nužno udaljiti se iz situacije. Prva stvar kod osjećaja nesigurnosti jest svakako se udaljiti od neposredne opasnosti u sigurnije okruženje. Kao što bismo se maknuli od vatre ili potresa. Međutim, kod današnjeg čovjeka opasnost često nije tako jasna i direktna kao vatra, a osim toga, ljudi koji su doživjeli neku traumu teško mogu osjećati sigurnost čak i u situacijama gdje su objektivno sigurni.

Osjećaj je važan

Ako je to slučaj, važno je sebi pomoći da se osjećamo sigurnije, a iz te pozicije ćemo lakše i upravljati "vrstama" nesigurnosti na koje nailazimo. Dijete koje se boji loše ocjene lakše će početi učiti ako se osjeća sigurnije da posljedice neuspjeha u školi nisu fatalne. Neki su ljudi toliko naviknuti na osjećaj nesigurnosti da ponekad ni ne razaberu svjesno da ono što osjećaju jest nesigurnost. Da se ne događa to što oni predviđaju, nego da se "samo osjećaju nesigurno". Zato to treba prepoznati i imenovati. Reći sebi, "sad se osjećam nesigurno". Zatim identificirati što to tumačimo kao opasno. Iz te pozicije možemo poduzeti neku akciju kako bismo se osjećali sigurnije (potražiti pomoć, razgovarati s nekim, provjeriti itd.), promijeniti percepciju (nije to tako strašno, već sam prošla nešto slično, većina ljudi je preživjela ovo) i potom promijeniti reakciju svoga tijela, odnosno umiriti živčani sustav (disati, umiriti se, promijeniti prostoriju). To mogu biti senzacije (tresemo se, plačemo, dezorganizirani smo, uznemireni, osjećamo mučninu i još puno različitih tjelesnih senzacija), slike (vidimo sebe u nekoj katastrofalnoj situaciji i sl.), unutarnji dijalozi (umrijet ću, završit ću na prosjačkom štapu, roditelji će se jako uznemiriti i odbaciti me i sl.). Obično želimo pobjeći, mislimo, zašto pojačavati nešto što nas ionako paralizira, ali bilo bi dobro promotriti što se u nama događa. Između ostalog, to će našem mozgu dati znak da smo fokusirani na unutra, a ne da vani vreba neka opasnost. Možemo i napisati čega se to bojimo. Zatim razraditi što možemo kontrolirati, a što ne. S onim što možemo, počnite ili barem napravite plan. Ako ni ne znate što možete, istražite malo. Najčešće taj osjećaj nesigurnosti i jest tako preplavljujući zbog pasivnosti koju nam brige uzrokuju, briga ništa ne čini, samo nas plaši. Tako da čineći ove korake postajemo manje pasivni i time manje bespomoćni.

Identificirati misao

Nakon toga treba jasno identificirati temeljnu zastrašujuću misao koja nas plaši i čini nesigurnima, a onda misli koje nas umiruju. Način na koji možemo to učiniti jest da se upitamo: "Zašto bi to bilo tako strašno?", "Što bi to značilo za mene?" I onda budimo što otvoreniji. Npr. ako padnem godinu, neću završiti fakultet. Ako ne završim fakultet, neću moći raditi. Ako ne radim, morat ću se vratiti roditeljima. Ako se vratim roditeljima, vidjet će me kao gubitnika i pogrešku. Ako me vide kao pogrešku, bit ću odbačen i sam. Umirujuće misli bi mogle biti: Imam sestru, mogu s njom dijeliti stan. Imam prijatelje. Mogu raditi neki drugi posao. Ne želim da moja vrijednost ovisi o tome hoću li se vratiti roditeljima (što često osjećamo da ovisi), drugi ljudi ne mare previše jesam li ja završio fakultet ili nisam, kako uopće znam da će baš tako biti... i tako nastavimo dok se ne osjetimo malo sigurnijima ili barem olakšanima.

Nemojte se bojati da će kopanje po ovome učiniti da se osjećate još nesigurnije ili da će vam prodati neke lažne nade i zaslijepiti vas. Zapravo, ovaj način suočavanja s nesigurnošću čini da svoje strahove i probleme bolje vidimo i odgovorimo na njih na adekvatniji način. Nije loše prisjetiti se što nas u tim trenucima nesigurnosti čini sigurnima u praktičnom smislu. Netko voli izaći, netko ostati u krevetu, netko voli glazbu, drugi tišinu, netko traži društvo, netko krevet, nekog umiruje kuhanje, netko bježi od kuhinjskog posla i želi gledati seriju.

Ovdje i sada

Vratite se u ovdje i sada. Jer kad ste nesigurni, sasvim sigurno ste ili u budućnosti ("past ću godinu, umrijet ću") ili u prošlosti (uslijed traume i proživljene nesigurnosti od prije). Pitajte se, jesam li sada u opasnosti? Događa li se sada nešto što me ugrožava direktno? A što se onda događa sada? Gdje sam, koje zvukove čujem, koje mirise osjetim? Probajte naći svoje sigurno mjesto. Nekome je sigurno mjesto njegova soba ili mjesto u šumi, a netko svoje može izmaštati - poput plaže s valovima, livade s cvrkutom ptičica, bakine kuće itd. I svaki put kad se osjeća uznemireno, na par trenutaka otići tamo i ostati dok se ne umiri.

Sami sebe možemo umiriti ili potražiti podršku drugih

Pokušajte prihvatiti da nam potpuna sigurnost i garancije nisu dani ni obećani. Sve se mijenja, čak i ono o čemu ovisimo poput školskih sustava, vlada, vašeg posla, tijela, ljudi oko vas, vašeg zdravlja. Ne može vam nitko obećati da će ostati isto. Temeljiti svoj život na tome je kao graditi kulu od pijeska i nadati se da neće doći val. Svoj osjećaj sigurnosti ne bismo trebali temeljiti samo na vanjskom svijetu, nego i na svom unutarnjem, gdje se možemo utješiti i umiriti kad promjena dođe. Jer osjetit ćemo i željene i neželjene promjene, sasvim sigurno i bol i užitak, pa ako se stalno opsesivno borimo da pokušamo učiniti da nam sve bude sigurno, stalno ćemo se osjećati nesigurno. Nikad ne podcjenjujte moć samoumirenja, ali i moć podrške druge osobe. Ljudi smo, a ljudi trebaju druge ljude kako bi se osjećali sigurno jer je osjećaj sigurnosti naša fundamentalna potreba. Zato se obratite drugima kako biste se osjećali sigurnijima - obitelji, prijatelju, terapeutu.

Armela Gradac, prof., savjetodavna je terapeutkinja za djecu i adolescente