Eksplozija anksioznosti među mladima: Stručnjakinja otkriva što se krije iza produljene adolescencije

Period adolescencije sve se više produljuje. Donedavno je vrijedilo mišljenje da to razdoblje završava oko 25. godine, kad su mladi ljudi većinom na kraju školovanja ili počinju raditi, no taj period ipak se produljio čak do tridesetih. To se razdoblje danas u razvojnoj psihologiji naziva "emerging adulthood" ili mlađa odrasla dob. Karakterizira ga produljeno školovanje, kasnije stupanje u partnersku zajednicu i roditeljstvo, istraživanje identiteta u smislu karijera, odnosa i vrijednosti, nestabilnost, bilo da se radi o promjenama posla, partnerskih i vršnjačkih veza, mjesta stanovanja, isprobavanja i eksperimentiranja u različitim područjima života. Ovo razdoblje također donosi preokupiranost sobom, pitanja što želim, kako da budem bolji, efikasniji, važan je osobni razvoj i rast, svakako važniji od odnosa s obitelji ili zajednicom. Moglo bi se reći da je to razdoblje lebdenja između adolescencije i odraslosti, između sebe i drugoga, između prepuštanja i odgovornosti, traženja novih vrijednosti... Pod utjecajem kulture, tehnologije i okruženja, današnji pripadnici te generacije udaljeniji su od nekadašnjih koje su u toj dobi težile nekim tradicionalnijim ulogama, barem na nekom području života.

Zabrinuti za budućnost

Mladi se vrlo često žale na osjećaj straha, češće ga nazivajući i anksioznost jer su vrlo upućeni u terminologiju mentalnog zdravlja, što je također tipično za današnje adolescente. Pritom navode da je taj osjećaj obilježen povišenom pobuđenošću, strepnjom, napetošću, stanjem zabrinutosti, povremenim ili stalnim, a posebno zabrinutošću za budućnost. Kad bismo pitali anksioznog čovjeka čega se boji, često bi odgovor bio "ne znam točno" i zapravo bi taj odgovor bio točan, jer se anksiozan čovjek brine što god da se dogodi. Anksiozan adolescent donekle je svjestan da je strahovanje neutemeljeno, neadekvatno, da često nema jasnu osnovu i zna da je to drugačiji osjećaj nego kad se boji npr. potresa ili groma. Ako bismo ga pokušali utješiti govoreći mu da se neće dogoditi ništa strašno, to bi moglo još pojačati anksioznost jer bi samo naglasilo koliko je on sam neadekvatan da zbog svog stanja završi školu, da se druži itd., dok su svi oko njega "normalni". Ako se boji ispita, strogog profesora, loše ocjene, osude vršnjaka, adolescent je svjestan da to samo po sebi nije razorno i da se može preživjeti, no njegov živčani sustav reagirat će na takve okidače kao da je u životnoj opasnosti.

U vrtlogu emocija

Pokušamo li definirati anksioznost, mogli bismo reći da se razlikuje od straha po tome što strah dolazi iz objektivne, vanjske opasnosti, poput tigra koji trči za nama, groma, potresa, jurećeg automobila, a anksioznost iz subjektivne, unutarnje opasnosti, poput toga da ne možemo doći u školu jer nas primjerice strah od ocjene ili neke druge situacije preplavljuje. No, u adolescentskoj stvarnosti ta se dva entiteta mogu i ispreplitati, jer mladi se suočavaju s velikim izazovima, puno toga im je još nepoznato, novo i zastrašujuće, čak ako to nikad neće biti opasno poput razjarenog tigra.

Anksioznost bismo isto tako ugrubo mogli podijeliti na strah od poniženja, kritike i osude te na strah od napuštanja, koji se također mogu preklapati. Ponekad adolescent odbija ići u školu jer se boji loše ocjene, odnosno poniženja i osude, a ponekad ne može u školu jer mu odvajanje od nekog člana obitelji predstavlja patnju, možda ne želi da majka ostane sama s nasilnim ocem. Pritom osuda ili poniženje od nastavnika, roditelja ili vršnjaka ne moraju biti direktno izraženi, katkad je to samo projekcija vlastitog perfekcionizma i strogosti adolescenta prema samome sebi na primjerice nastavnika. Profesorica je tako stroga i zahtjevna da se bojim dolaziti na njezin predmet, a pritom nije potpuno jasno kako bi me ona mogla ugroziti svojom strogoćom. Ili, svi će u razredu vidjeti da sam bezvezan, a nitko nije izrazio takvo mišljenje o meni, ali će anksiozan adolescent puno toga protumačiti kao osudu ili pak odbacivanje i napuštanje - jer bi on sam prema sebi bio takav. Neki od oblika anksioznosti mogu se pokazati i kao povlačenje, primjerice kad adolescent sam za sebe misli da je kukavica - npr. neće reći svoje mišljenje jer "je pun razumijevanja za sve i svakoga", neće se požaliti na nešto jer je cool i fleksibilan, moralno superioran i nježan, politički korektan i pravičan - a zapravo se samo prilagođava drugome kako ne bi trpio posljedice koje predviđa da su moguće (napuštanje, tuđa agresija, neprihvaćanje, etiketiranje kao teške osobe koja nije kao drugi itd.). Još jedan od čestih oblika anksioznosti u adolescenciji je i prokrastinacija ili odugovlačenje kao oblik povlačenja - straha od suočavanja, bilo s neuspjehom ili sa svojom samoćom, jer dok nešto radimo, moramo biti sami sa sobom, ne možemo se zatrpati mobitelima ili se stopiti s drugom osobom, a adolescentima je to često teško podnošljivo.

Tijelo, odnosi i škola

Tri najvažnija područja u adolescenciji su tijelo, odnosi i škola. Oni određuju adolescentov identitet, podložni su velikim promjenama i na tim razinama adolescenti najčešće osjećaju anksioznost.

Tijelo je izuzetno važno, važno je integrirati novu sliku sebe s odraslim tijelom, a dušom djeteta. Tijelo je izvor neugodnosti u adolescenciji, adolescent je jako vulnerabilan na sve komentare izvana i tu roditelji i okolina trebaju biti vrlo pažljivi, najbolje ih iz prikrajka promatrati i pustiti da se priviknu na svoje tijelo. Adolescenti znaju u svojoj pojavnosti biti jako upadljivi, "posebni" ili hiperseksualizirani. Neki se počnu provokativnije odijevati ili pak odlaze u totalnu suprotnost poništavajući sve vezano uz tjelesnost - trude se izgledati neupadljivo, a naglašavaju svoju zainteresiranost za filozofiju, politiku ili ideologiju. Ponekad se patnje vezane uz tjelesnost mogu zakomplicirati do dismorfofobije, pri čemu će adolescent opsesivno razmišljati o nekom "nedostatku" ili asimetriji koji drugi ne primjećuju ili ga smatraju beznačajnim, što može dovesti do želje za korekcijom nekog dijela tijela i izbjegavanja socijalnih situacija pa i odlaska u školu. Uz tijelo vežemo i poremećaje hranjenja, gdje osim hrane adolescent nailazi na probleme čitanja emocija, emocionalnih signala generalno, jer kad smo gladni, ništa i ne osjećamo, a kasnije ni samu glad. Kod ovakvih slučajeva svakako se treba obratiti stručnjacima jer posljedice mogu biti ozbiljne.

Vršnjačka grupa

U vezi s odnosima, kao drugoj najvažnijoj točki u adolescenciji, možemo reći da ne postoji adolescent bez vršnjačke grupe, tj. pripadanja ili nepripadanja grupi. Ako adolescent nema vršnjake s kojima osjeća pripadnost, to već možemo vidjeti kao problem ili patnju. U ovom razvojnom periodu samopouzdanje je isti entitet kao vršnjačka grupa. Ovdje se često javlja anksioznost u obliku straha od odbacivanja, a vršnjačko nasilje je važan faktor rizika. Roditelji ne bi trebali direktno intervenirati u krug vršnjaka s kojima se adolescent druži, osim ako je ta grupa jako destruktivna. Tada treba reagirati na više razina društva. Roditeljsko promatranje i podrška sa strane može pomoći u stvaranju povjerenja između adolescenta i njih, to je proces koji traje, tu nema brzih rješenja.

Školska fobija

Škola je važan dio identiteta adolescenta i stoga je anksioznost jako često vezana uz ovo područje. Jedan od kompliciranijih oblika je kad adolescent odbija ići u školu i što duže ne pohađa nastavu, problem se produbljuje, stoga je bitno reagirati što prije, na prve signale. Neki od uzroka te "školske fobije" su perfekcionizam, projiciranje očekivanja na druge, strah od poniženja i kritike ili strahovi od odvajanja iz različitih razloga. Adolescent obično ne čini grubi rez i odjednom prestane odlaziti u školu, to najčešće krene malim koracima, npr. zbog testa, i tada je najviše na testu međusobno povjerenje između roditelja i adolescenta. Hoće li se moći povjeriti roditelju? Što ako je roditelju škola ono o čemu se ne pregovara? Gdje su granice? Koliko ih adolescent smije probijati? U svakom slučaju, treba reagirati na male signale. Ponekad je ispod izbjegavanja nastane neki prikriveni poremećaj, no adolescent ga uspijeva kompenzirati pretjeranim trudom pa ostane dugo prikriven, ulaže ogroman napor, rezultati su slabo vidljivi, adolescent se premori i potpuno odustane, a da roditelj nije ni primijetio da ima objektivne prepreke i teškoće s učenjem ili neki drugi poremećaj. U tim slučajevima treba se obratiti stručnjaku.

Sigurno okruženje za sigurno odrastanje

Anksioznom adolescentu, kao uostalom svakom adolescentu i djetetu, treba omogućiti okruženje u kojem će se osjećati sigurno bez obzira na kontekst. Negdje gdje može izgovoriti sve nesigurnosti na svom putu, gdje može istražiti kako će se prilagoditi svim tim promjenama, gdje će otkriti što najviše pomaže i steći pozitivna iskustva, gdje će lakše proći kroz strahove s kojima se susreće. Nekad je to obitelj, nekad prijateljska podrška, neki djelatnik škole ili psihoterapeut.

Armela Gradac, prof., savjetodavna je terapeutkinja za djecu i adolescente