Imam potrebu da ulaskom u svoj stan skinem baš sve sa sebe. Skidam dan sa sebe, sloj po sloj...

Otkako živim sama, a možda i otkako pamtim, volim biti gola. Ljeto, zima, vruće, hladno – u stanu sam najčešće potpuno gola. Ne, ovo nije poziv za ne znam što ili voajere ispod prozora. Ugodno mi je tako. Zapravo, najugodnije. Tako sam i prije nekoliko godina otkrila da volim biti gola i na plaži i u moru. Naravno, sama ili s nekim kome vjerujem, nikako ne na nudističkoj plaži. Ne zanima me takvo što i volim svoj mir i intimu.

No, ovo nije tekst o tome. Prije nekog vremena, ima možda i dvije-tri godine, primijetila sam da nakon dugih i napornih radnih dana imam potrebu da ulaskom u svoj stan skinem baš sve sa sebe. Doslovno sve. Nekad krenem skidati nakit, sat i gumicu za kosu već na cesti ispred kuće. Kad sam u stanu, skidam sve do zadnjeg detalja i to tolikom brzinom da bi netko, da me gleda sa strane, pomislio da imam panični napadaj. Ali činjenica je da, ako ne napravim sve to, skoro ću ga i imati. To nije pitanje ni vrućine ni hladnoće, to je gotovo pitanje života i smrti. Moram se skinuti do gole kože prije nego što išta drugo napravim. Zatim ide pranje ruku, a nekad, kad je baš težak dan iza mene i proveden s puno ljudi, idem direktno pod tuš. Nisam imala pojma što je to i kako se zove, niti da ima objašnjenje. Samo sam instinktivno znala da mi to treba i pomaže. Kad to ne bih mogla ili dobila, osjećala bih se uništeno. Izloženo. Smlavljeno.

U potpunom neznanju ja sam, zapravo, svaki put umirivala svoj živčani sustav. Niti sam bila prljava niti znojna, ali sam samo sa sebe svaki put skidala sve od tog dana. Kao kod luka, skidala bih sloj po sloj sve dok ne bih došla do onog dijela koji te više ne bi tjerao u plač, već u neki mir i tišinu. Skidajući sve te odjevne i ine predmete sa sebe, utišavala bih i buku više desetaka ljudi s kojima sam taj dan komunicirala. Isto kao i danas. Mičući svaku stvar sa sebe, žamor s posla se stišavao. Potom bih tušem gotovo doslovno oprala sve sa sebe. Vodom bih dan iza mene protjerala direktno u slivnik. Instinktivno mi je to došlo odavno. Nitko me nije naučio ni savjetovao da to po povratku kući radim. Naša tijela znaju bolje od nas, epizoda milijunta. Kao i kad mi treba neki kratki odmor usred dana i hladnom vodom zalijem zapešća, iza uha i oko očiju. Unutarnji dio lakta. Opet umirivanje živčanog sustava i vagalnog živca (vagus, op. a.). Postavljanje na tvorničke postavke.

Tek godinama, možda čak i desetljećima kasnije, saznajem da to moje instinktivno opet ima i znanstveno utemeljenje i da zapravo jako dobro slušam i osluškujem svoje potrebe. Iako nekome sa strane, ponavljam, može izgledati potpuno suludo kad po zaključavanju ulaznih vrata iznutra ja sa sebe ljuštim sve što na sebi imam, ja se samo umirujem i utišavam. Ulazim u prostor odmora i reseta. Dajem si što mi treba. I po ne znam koji put ja sam ta koja to zna pročitati bolje od većine, vrlo vjerojatno zbog svoje hipersenzibilnosti. Znalo se događati da u radnim grupama od po 20-ak ili više ljudi ja budem ta prva koja primijeti da nešto ne odgovara u grupi/prostoru. Od banalnih stvari da fali zraka ili svjetla, do toga da nismo dobro raspoređeni i da se ljudi zbilja pate kako bi ostali koncentrirani. Male sitnice koje ja skužim, a možda i još poneka osoba u kolektivu, ali nema petlje to reći. Mene nikad nije bilo strah reći da meni/nama nije dobro zbog toga i toga i da stvari treba promijeniti. I, gle čuda, svaki put kad bi se promjena koju sam inicirala dogodila, ljudi bi shvatili da im je stvarno trebalo zraka, svjetla, vode ili mira i tišine. Da su trebali pauzu. Više prostora. I zahvalili bi mi, svaki put. Dokle sam živa neću zaboraviti rečenicu: "Znala si za nas bolje od nas samih. Hvala ti."

Sad kad gledam, jedino što mi je vrlo skori cilj jest da nemam potrebu da toliko brzo skinem radni dan sa sebe. Da ga ne donosim doma toliko glasnog i ustajalog, nego da kroz dan i radim pauze, i radim više toga što me veseli i umiruje.

Do idućeg puta, probajte razmisliti kako se ponašate nakon radnog dana i kako vam se osjeća tijelo. Kakav vam je živčani sustav sve dok ne uđete u siguran prostor?

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.