Sramim se svojih pogrešaka i propusta, sramim se što nisam mogao primiti neke pacijente, što sam nekima od njih zakasnio i silno im se želim za to ispričati, sramim se što sam ponekad više vremena potrošio na svoje edukacije, a trebao sam više biti s djecom. Da imam sram, imam potrebu se i ispričati za propušteno, jer mislim da je isprika vrlo važna. Ipak, sram mi ne remeti život i nisam zbog njega disfunkcionalan - govori mi psihijatar i psihoterapeut dr. Hrvoje Handl, objašnjavajući kako je sram normalna emocija, ali kada počne remetiti redovan život, treba potražiti stručnu pomoć.
‘Sramiš li se ti Dijana?‘, pita me Hrvoje.
‘Sramim se oduvijek, ne toliko zbog postupaka, koliko zbog toga što uopće jesam. Mislim da je to jako davno usađeno u mene, da sam previše, preglasna, naprosto pre.. Sramim se i starenja, ne zbog izgleda, nego imam osjećaj da uz starenje ide nemoć, a ona znači da ispadam iz igre, nisam više relevantna ili konkurentna kao živo biće.‘
‘Dobro pamtim vrijeme koje sam proveo na odjelu za demenciju. Kada bih starijim muškarcima rekli da imaju dijagnozu demencije, svi su uglavnom pružali otpor. Žalili su se svojoj odrasloj djeci zašto su ih doveli na odjel, tu doktori pričaju gluposti, njima ništa nije i slično. Sjećam se jednog gospodina, koji je došao zbog demencije, imao je već i lagane psihotične ispade, optuživao je ženu da ga vara, što uvijek ide uz seksualnu disfunkcionalnost. Kada smo mu rekli da je dementan, okrenuo se svojem sinu i vrlo mirno rekao: ‘Sinek, ja sam ti sad otišel na kiselo‘. Taj čovjek se naprosto pomirio s tim da godine nose promjene i to ne baš ugodne promjene i prihvatio je to novo stanje bez otpora - nadovezuje se Hrvoje na moje priznanje i zapravo mi daje do znanja da starenje treba znati prihvatiti.
Krenimo od početka. Kako i kada uopće nastaje sram?
To je velika količina energije i snažna emocija. Teško je podnijeti sram, jer naša ličnost se u sramu djelomično raspada. Sram nastaje u komparaciji i usporedbi s drugima.
Dijete ne zna da se treba sramiti, da mora sakriti svoje spolne organe na primjer, to je onda sram kojem ga uče roditelji i koji je dobro došao. Nije baš dobro kada vidiš odraslu osobu da se na sred plaže presvlači i obnažuje. Tu nam je sram potreban.
Problem je kada je u obitelji sram dio odgojne metode. Svi znamo za rečenice: srami se, kako to izgledaš, kakav to ideš van, što će drugi reći...
Uz taj obiteljski usađeni sram, imamo i plemenski sram, koji omogućuje da se društvene zajednice drže jasnih pravila i svako iskakanje iz toga vodi u posramljivanje.
Vrlo često se mi sramimo i svojih misli, jer smo duboko internalizirali osjećaj srama, pa nas više nitko ne treba niti opominjati izvana, mi sami sebe posramljujemo samo radi onog što smo pomislili, a ne odgovara diskursu zajednice u kojoj živimo.
Koja je razlika između srama i krivnje?
Na pomisao krivnje mi odmah pomišljamo i na kaznu. Zločin i kazna. To je lakša emocija od srama. Krivnju lakše priznajemo sebi i drugima.
Za sram ne postoji odgovarajuća kompenzacija. Tu pomaže jedino empatija.
Imam puno terapijskih primjera srama, a moji pacijenti često nisu niti svjesni koliko ih je sram. Ja onda polako, kroz razgovor, razumijevanje, prisutnost topim taj sram, za kojeg čovjek nije niti znao da ga ima. Psihoterapija je zato divna, jer u njoj čovjek dobije jako puno suosjećanja, razumijevanja i podrške.
Po čemu se razlikuje sram koji osjećamo zbog svojeg izgleda, od srama kako smo nedovoljno dobri u poslu koji radimo, u obitelji, u društvenim odnosima...?
Niti jedna priča opterećenosti izgledom nije vezana samo za naš fizički izgled. Uvijek je pozadina puno dublja. Kad imamo dojam da nismo dovoljno dobri na bilo kojoj razini, ne možemo zaobići narcizam.
Možeš li nam objasniti povezanost narcizma i srama? Na prvu su to sasvim dva različita pojma i osjećaja?
Narcistični bijes na van se okreće kao sram na unutra. Mi imamo ideju vlastitog grandioznog selfa i u usporedbi s njim mi smo uvijek nedovoljno dobri intelektualno, socijalno, emocionalno.
Na primjer, imamo ideju sebe kao savršene osobe, a toga ne moramo biti svjesni, i onda kada sretnemo osobu koja je od nas ljepša, bogatija, uspješnija mi se na van „sukobimo“ s tom osobom i njezinim vrlinama, a unutar sebe se osjećamo inferiorno, nedostatno, posramljeno. Tada kreću unutarnji monolozi u kojima nas ta osoba dominira, arogantna je, misli da je bolja od nas. Ništa od toga nije istina, ali tako progovara naš unutarnji glas i osjećaj.
Mi se zatim povlačimo, ulazimo u izbjegavajuće ponašanje, razvijamo anksioznost koja se kasnije pretvara u naš stav o svijetu i ljudima. Dakle kreće s neurotičnošću kroz anksioznost, a pretvara se u poremećaj ličnosti u kojem su svi protiv mene, svi me omalovažavaju, ne vide moju vrijednost.
Želiš reći da nas sram može tako daleko „odvesti“?
Svakako da. Postoje osobe koje ne razumiju i misle da se ne srame, ali je sram i te kako prisutan. Oni često imaju i fizičke manifestacije srama koje nisu osvijestili. Obično su crveni u licu, uspuhani, mokrih dlanova. Njihova ponašanja mogu biti raznolika i vrlo čudna. Ponekad nam sram dignu neke situacije, ljudi, običaji. Ja često ljudima imam potrebu „pomoći“ kada vidim da su u nelagodi ili sramu, što nužno nije dobro, jer bez prolaska i prorade tih stanja i priznavanja da ona postoje, nema niti promjene i oslobađanja.
U kakvom su odnosu sram i susramlje?
Susramlje je priča o simbiozi. Djeca često osjećaju susramlje jer ih roditelji „sramote“. To su uglavnom događa u pubertetu. Točnije, djeca u pubertetu osjećaju agresiju prema roditelju koji ih „sramoti“, jer žele izaći iz te simbiotske veze dijete/roditelj. Najradije bi ušutkali mamu koja priča „gluposti“. U adolescentskoj dobi dijete je svjesno da je jedinka sama za sebe, srami se mame, ali na neki način i suosjeća s njom, pa zato osjeća susramlje.
Kako od srama dođemo do besramnosti?
To je drugo lice iste medalje. Pričali smo o narcisima, ali onim ranjivima, njima je teško, oni se srame, oni osjećaju susramlje. Oni tvrdi narcisi, neranjivi, debelokošci, oni ne osjećaju sram, ne osjećaju ljude i često ćemo za njih reći da su besramni. Oni na žalost, ne osjećaju niti sebe, a ne samo ljude oko sebe. Oni zato s lakoćom zlostavljaju, ponižavaju, ponašaju se diktatorski jer nemaju sram i ne shvaćaju da ne samo da posramljuju ljude ispod sebe, nego i sebe, svoje najbliže.
Takvim se ljudima može pomoći do neke mjere. Za to treba puno godina psihoanalize ili psihoterapije. Oni na žalost, vrlo rijetko dolaze na terapiju.
Što se u terapiji radi s osjećajem srama?
Ta sva energija srama je preplavljujuća i beskorisna. Tu je puno i fizičkih pokazatelja, neurološki se mijenja mozak pri sramu. Kao terapeut treba biti nježan, prisutan i jako topao, a svakako pokušati zrcaliti taj osjećaj. Tu jedino pomaže empatija i razumijevanje.
Takvi pacijenti teško vjeruju da ih ljudi razumiju, zato je važno da terapeut razumije taj osjećaj.
Sram kao društvena kategorija. Često se u javnosti ljudi posramljuju na razne načine?
Ljudi se tome naslađuju. Na žalost. Sretni su jer oni nisu ti kojima se rugaju. Vole vidjeti da je netko drugi „ranjen“. To je introjekcijsko projekcijsko „liječenje“. To je mehanizam koji je imanentan većini ljudi.
Sram i moral?
Sram i moral idu zajedno. Nekada moral služi da bi nas posramio. Ali ja mislim da je moral, onaj osobni moral jako važan. Iz njega možemo sagledati sebe, možemo se ispričati sebi i drugima. Isprika, ako je iskrena, puno govori o našoj emotivnoj stabilnosti i mjestu u kojem se sami nalazimo.
Isprika govori i o našoj vlastitoj zrelosti, ali to nam je već neka druga tema.
Komentari
0