Psihologinja na dijeti: Loši nalazi krvi su me trgnuli. Primijenila sam ovu metodu i u pola godine izgubila 25 kilograma

„Ja sam psihologinja, terapeutkinja, majka, supruga, obična žena u dobi od 57 godina, u menopauzi, koja je potkraj 2023. g. shvatila da je bolesna, tj. da je „debela“, počinje svoju knjigu „Psihologinja na dijeti“ Andreja Kostelić Martić, koja je opisala svoje putovanje skidanja gotovo 25 kilograma u pola godine.

Vrlo iskreno i duhovito Andreja otkriva kako je na dijetu krenula sa 95 kilograma, zabrinjavajućim medicinskim pokazateljima od visokog tlaka do povišenog kolesterola i šećera. Bilježeći svaki korak i zalogaj, autorica knjige osjećala se kao u filmu Dnevnik Bridget Jones, a glavna namjera joj je bila da mnogima koji se bore s kilogramima, kroz svoj način pokaže da to nije lagan, ali je dostižan cilj. Inače, Andreju Kostelić Martić pamtim iz naše osnovne škole kao vedru, veselu i vitku sportašicu za koju baš nikad ne bih pomislila da će se boriti s viškom kilograma.

Za početak, kako si se uopće udebljala?

Sve je krenulo neprimjetno. Sa 25 godina sam se udala i tada sam imala 55 kg. Zbog posla mojeg supruga odselili smo se u Italiju i tamo mi se otvorio svijet hrane. Nisam se udebljala naglo, bila je to jedna kila godišnje. Zadnje godine su posebno izazovne, jer menopauza nosi ubrzano debljanje, nažalost. Tako sam, relativno neprimjetno, došla do 95 kg. Imala sam par pokušaja mršavljenja, skinula bih par kilograma, ali oni bi se vrlo brzo opet vratili.

Prije dvije godine bila sam na putovanju i gledajući slike shvatila sam da u ljetnim haljinama izgledam debelo. Zdravstveni karton pokazivao je već visoki tlak koji saniram tabletama, povišeni kolesterol, povećani trombociti i leukociti, znači nije to više bilo pitanje samo izgleda, nego i zdravlja. Nisam htjela u svoj život uvesti četvrtu tabletu, pored tri koje sam već redovito pila.

Zašto nam je hrana toliko bitna, kada ona prestaje biti preživljavanje i počinje biti utjeha, nagrada, utočište, hedonizam?

Debljinu moramo gledati kroz bio-psiho-socijalni model. Neke prehrambene navike preuzimamo od roditelja, kao i stil života, stil hranjenja, osviještenost oko toga kada, što i koliko jedemo. Često neugodna emotivna stanja kao što su tuga, strah, anksioznost rješavamo hranom. Neki ljudi tada prestaju jesti, a drugi jedu više nego što im treba. U hrani tražimo utjehu i ugodu. Uz to imamo i socijalne faktore, jer svima nam je poznato da nema slavlja ili okupljanja bez hrane ili pića. To je naprosto naš način življenja. Okruženi smo i reklamama koje nam nude fine zalogaje, slatkiše ili slatka pića. Moramo biti jako osviješteni i paziti što jedemo da ne bismo podlegli svim klopkama koje su vezane za hranu i piće.

Kako si od odluke da smršaviš došla do toga da o tome napišeš knjigu?

Znala sam da ovaj put moram ozbiljno ući u taj proces, jer su mi prijašnji pokušaji pokazali da to nije nimalo lako. Prvo sam nabavila knjigu psihologinje Judith Beck koja je u svojoj knjizi govorila jezikom kognitivno-bihevioralne terapije, koji je i moj jezik, a znala sam da ovaj pokušaj mora biti strukturiran da bih uspjela. Imala sam jasan plan prehrane, odabrala sam dijetu koja mi odgovara i svakodnevno sam bilježila što jedem, kada i zašto griješim. Nakon par tjedana rodila se ideja da taj vođeni dnevnik pretvorim u knjigu i pomognem ljudima koji se bore na isti način. Osobno iskustvo veliki je resurs za nekoga tko kreće na to putovanje. Meni je također odluka da napišem knjigu i odgovornost koju sam imala puno pomogla u trenucima kada mi je bilo teško, kada mi je padala motivacija i kada sam pomalo gubila snagu.

Što ti je još pomoglo da ustraješ?

Ja sam redovito razgovarala s Maricom, tako sam nazvala svojeg unutarnjeg sabotera ili kritičara, koji me često pozivao da odustanem, da pojedem malo više, malo onoga što ne smijem. Napisala sam si kartice s malim jasnim porukama tipa: „Biti na dijeti je moj izbor“ - pa kad bi se Marica oglasila, ja bih naglas pročitala svoje kartice i Marica bi odustala. Često sam smišljeno išla u neke distrakcije od hrane, dala sam jasne naputke ukućanima da ne jedu kad sam ja došla kući s posla, da ne nose pred TV hranu i grickaju, jer je tada stvarno teško odoljeti. Moja kći i suprug su vitki, oni nemaju problema s viškom kilograma i bili su jako podržavajući u mom procesu.

Ja sam često umor miješala s osjećajem gladi, pa bih manjak energije nadomještala slatkišima.

Koje su ti još psihološke metode pomogle i kojima si se poslužila da bi došla do cilja?

KBT psihoterapija se bazira na tri stupa: mislima, emocijama i ponašanjima, a svi oni međusobno su u nekom odnosu i svaki pozitivan pomak na bilo koji od ova tri stupa daje poboljšani opći učinak. Kada nam dođe misao da uzmemo hranu, kada se pojavi žudnja, ja bih vrlo osviješteno išla u neko ponašanje koje mi je odmak od te misli, primjerice, kupala bih se po tri sata, opuštala, slušala glazbu... Ako bih se emotivno uzrujala, ne bih odmah posegnula za hranom, nego sam i preventivno radila tehnike disanja dva puta dnevno, što bi mi pomoglo da se smirim iznutra. Koristila sam meditaciju i relaksaciju.

Pazila sam da svaki obrok bude ritualan, da sjedim i jedem u miru, na lijepo postavljenom stolu, također sam vodila računa da jedem barem dvadeset minuta, da ne nabacam hranu u sebe. Svjesno sam žvakala svaki zalogaj i osjećala okus i strukturu hrane. To je jako važno. Obratite pažnju, mršavi ljudi jedu upravo tako. Važno je biti prisutan u svakoj sekundi hranjenja.

Rekla si da si se posebno trudila razmišljati kao mršavi ljudi, što to točno znači?

Olakšajte si život tako da uvijek sjednete pored mršave osobe i promatrajte kako jedu mršavi ljudi. Uočit ćete velike razlike. Mršava prijateljica jede sporo, ne jede desert, ne jede kruh i puno ugljikohidrata. Mršavi ljudi jedu prisutno, polako, osviješteno.

Također je važno vagati se i pratiti svoj napredak.

Koliko ti je hrana nedostajala, koliko je zadovoljstvo mršavljenja bilo veće i jače od nedostatka te utjehe u hrani?

Ovaj put sam bila spremna na mršavljenje i nije bilo mogućnosti odustajanja. Uživala sam u svakom kilogramu manje. Mršavljenje nije lagano, imamo puno izazova svaki dan i moram reći da je mršavljenje drugi posao, od strukture, posvećenosti, prisutnosti, pripreme hrane.

Jesi li došla do toga što ti je sve višak hrane nadomještao?

Zavisi od faze života, nekada je to bila nagrada na kraju teškog poslovnog dana, ponekad je bila usamljenost jer je moj suprug zbog posla radio u inozemstvu, pa kad bih uspavala dijete, malo bih se nagradila i utješila, nekada bih na nekom slavlju pojela previše. Hrana vrlo lako postane najbolja prijateljica koja nam ne čini baš dobro, iako se u trenutku tako čini.

Vrlo je važno naći plan prehrane koji nam odgovara, ja sam u svojoj dijeti jela baš sve od mesa, tjestenine ili kolača. Ali bilo je jasnih pravila kada se koja hrana jede. I danas grickam pred televizorom, ali to su mrkva ili komorač. Dijeta ima rok, ali promjena navika i održavanje traju zauvijek. Nisam se natjerala na redovito vježbanje, ali jesam na redovito hodanje, koje je nekada bilo duže, a nekada kraće, ali je svakodnevno prisutno.

Danas s manjkom od 25 kilograma moram reći da pijem upola manje lijekova s nadom da ću ih uskoro sve ukinuti, također se puno bolje osjećam, pokretnija sam, a i mala crna haljina s početka mršavljenja mi stoji puno bolje, štoviše, malo mi je i preširoka.

Svaka priča o ženskom zdravlju završi na maloj crnoj haljini. Želite li osobno pitati Andreju što vas zanima, pozvani ste na promociju knjige u srijedu 17. rujna 2025. u Liječnički dom u Šubićevoj ulici u Zagrebu u 18:00 sati.