DRAGAN MATIC CROPIX
važno

Nutricionistica Žanko: Uopće ih ne prepoznajemo, ali iza debljine se krije pet glavnih emocija

Svi mi na neki način ili ponekad jedemo iz neke emotivne potrebe

Debljina se klasificira kao bolest i ima svoju dijagnozu, no uz to ona može imati i neki mentalni poremećaj od emocionalnog do kompulzivnog prejedanja. O emocionalnim uzrocima debljine razgovorali smo s Majom Žanko, mag. nutricionizma, specijalisticom za poremećaje hranjenja i savjetodavnom grupnom terapeutkinjom pod supervizijom.

- Ne moraju svi pretili ljudi imati emocionalni poremećaj. Genetika također igra veliku ulogu u tome kako ćemo izgledati. Ono što pretili ljudi obično imaju jest da kroz vrijeme internaliziraju, usvajaju tu stigmu oko debljine, osjete osudu okoline i osjećaju ogroman sram jer su drugačiji.

Usprkos visokoj svijesti što je zdravo a što nije, mi smo visoko na ljestvici pretilih na europskoj skali. Zašto je tome tako?

Odgovor svakako ne leži u onim površnim spoznajama da jedemo previše, premalo se krećemo ili da jedemo nezdravo.

Mi smo relativno mlada zemlje, pamtimo vrijeme kada nismo imali puno toga, pa niti hrane koju želimo. Na neki način nadoknađujemo te nedostatke i onom vrstom hrane koja je ukusna, a ne nužno i zdrava. Uz to, uz niži standard uvijek ide i hrana energetski bogatija, a jeftinija. To nisu zanemarive činjenice. Dodajmo tome i da se premalo krećemo i imamo rezultat koji nije zadovoljavajući.

Ipak, koje su to glavne emocije koje se kriju iza činjenice da jedemo previše?

Svi mi na neki način ili ponekad jedemo iz neke emotivne potrebe. Ali emotivno prejedanje kao poremećaj ne podrazumijeva povremenost. Emotivno prejedanje je stanje koje je stvarno bolno, ono nema prekida i ima velike posljedice.

Emocije u pozadini toga su tuga, sram, bespomoćnost ili s druge strane ushićenje i sreća. Često jedemo da bi zadržale taj osjećaj ugode. Adolescenti recimo mogu pretjerano jesti jer je to način da produže ugodu nakon napornog dana. Tada hrana služi kao nagrada.

Kada i kako mi usvajamo obrasce i navike kako ćemo se hraniti? Je li to razdoblje ranog djetinjstva ili to adolescentno doba kada shvatimo da je hrana i nagrada?

Ja bih rekla da temelje stvaramo još u majčinoj utrobi. Puno toga ovisi o majci, dok jedna gladuje da se ne udeblja, druga jede sve ono što si prije nije priuštila, a neke majke ne jedu jer imaju stalne mučnine. Naravno da se to sve odražava na dijete.

Majke koje gladuju uskraćuju i djetetu energiju i ono će prvom prilikom nadoknaditi taj manjak. U odraslom životu upravo to uskraćivanje hrane kroz dijete pa ponovno prejedanje zovemo jo-jo efekt. Kada tijelu nedostaje hrana i biološki i emotivno ono će se htjeti vratiti na stare postavke.

Kada govorimo o emocijama u pozadini debljine, koliko su takve osobe spremne istraživati emocionalne uzroke svoje stanja?

Vrlo često ljudi uopće ne prepoznaju emocije koje su u pozadini. Oni s kojima ja radim su već došli do spoznaja da niti jedna dijeta nije urodila plodom i da je problem očito dublji. Često su to osobe, pogotovo žene iznad četrdeset godina koje imaju karijere ili stabilan posao, djeca su odrasla i one osjećaju da je došlo vrijeme da se pozabave sobom.

Razlozi koji leže u pozadini mogu biti jednostavni, tipa cijeli život sam gledala majku koja se neuspješno bori s kilogramima pa sam ponovila taj model, do ozbiljnih trauma od seksualnog, fizičkog ili emocionalnog zlostavljanja.

Ponekad su u pitanju nesređeni ili nesretni odnosi s partnerom, okolinom ili obitelji. Nameće se tu i pitanje uloge i pozicije žene, nametnutog standarda kako bi trebala izgledati žena u nekoj dobi, pa se onda podižu nesvjesni otpori.

Svaka je ta priča i uzrok specifičan za sebe.

Od najranije dobi nama je hrana dodir s majkom, i zato zauvijek hranu vezujemo uz emociju. Već smo tada naučili da nas hrana može utješiti, umiriti, dati nam dobar osjećaj. Često majke kad su djeca nemirna nude hranu kao rješenje, jer u dojenačkoj dobi niti one ne mogu prepoznati pravu djetetovu potrebu.

Svaku vrstu nelagode od one fizičke i emocionalne vrlo rano naučimo „zaliječiti“ hranom.

Kada smo anksiozni ili depresivni nećemo posegnuti za brokulom, nego onom hranom koja nas asocira na umirenje, kao što su čokolada, griz ili tjestenina. Takva hrana i kemijski i hormonalno mijenja naše stanje, otpušta se endorfin i mi instant dobijemo onaj pomalo opijeni osjećaj sreće.

image
DAMIR KRAJAC CROPIX

Što kada bih vam ja došla i rekla kako ne mogu bez špageta. Znam da nisu zdrave, znam da se premalo krećem, ali ja želim deset kila manje. Što biste mi savjetovali?

Krenula bih s tim da Talijani svaki dan jedu špagete i nisu debeli. Nadalje, pokušala bih vidjeti zašto želite deset kila manje, što je u pozadini te potrebe, je li ona stvarna ili nametnuta. Također bih sagledala kada i u kojim stanjima posežete za špagetima i tu bismo već dobili cijelu jednu sliku što eventualno tim špagetima nadomještate.

Jesmo li se u užurbanom ritmu života u kojem majka nije više nužno netko tko nam kroz hranu i svakodnevni servirani ručak servira i ljubav, okrenuli brzoj hrani kao nadomjestku za tu vrstu podrške i emocije?

Govorili smo već koliko emocija proživljavamo kroz hranu, ali čini mi se da nakon vala naručivanja hrane i brzih lanaca puno mladih poseže i za azijskim zdravijim varijantama, sami kuhaju, eksperimentiraju, dijele hranu među sobom i tako uče o hrani i emocijama.

Moram reći da bunt u adolescenciji mora postojati, pa je jedan od načina pokazivanja otpora roditeljima i odlazak na nezdravi obrok. Dijete mora negdje ući u zonu koja nije dopuštena, svjesni su da droga, alkohol i cigareta nisu dopušteni i često biraju manje zlo u obliku hamburgera ili pizze. To im zapravo i treba povremeno dopustiti, upravo razumijevajući tu potrebu da se moraju suprotstaviti i emancipirati na neki način.

Što bi po vama uopće bio idealan dnevni unos hrane?

Nikako ne volim davati opće savjete jer je svatko za sebe poseban i treba hranjenje sagledati upravo u toj posebnosti.

Naravno da uvijek vrijedi pravilo pet izbalansiranih obroka. Ako se radi o poremećaju hranjenja važno je vratiti osjećaj gladi i sitosti, koji se često izgube u prejedanju. Uravnotežena prehrana je zato jako važna.

Ima li neki brzi trik za prekidanje začaranog kruga prejedanja?

Brzi trik ne postoji. Ali možemo za početak prihvatiti stanje u kojem jesmo. A sve dalje je najbolje rješavati na psihoterapiji.

Što je s osobama koje ne jedu?

I tu je pozadina emotivna. Razlozi su također razni, ali često je to osjećaj praznine, besmisla, manje vrijednosti. Tada se misli da ako promijenim vanjštinu, primijenit ću i taj unutarnji osjećaj. To je slično i onima koji ne jedu, kao i onima koji jedu previše.

Može li se o hrani biti ovisan?

Tu se lome koplja. O hrani nismo ovisni kao o alkoholu ili drogi, nego je to osjećaj sličniji ovisnosti o kocki, to je ovisnost o ponašanju.

Na kraju sam Maju pitala što mi savjetuje kako na brzinu skinuti barem pet kilograma.

Pogledajte video i saznajte što mi je rekla.

Linker
21. srpanj 2024 09:36