Dotjerana, našminkana, zarazne vedrine, akademkinja i neuropsihijatrica dr. Vida Demarin došla je na naš razgovor u točno zakazano vrijeme. Žena iznimne karijere, preplavljujuće energije, izvanrednog znanja - zatekla me svojom jednostavnošću, prisnošću, željom da i dalje uči o svijetu i ljudima, ali i da nesebično dijeli sve ono što i sama zna. A toga je uistinu puno. Članica je HAZU-a, bila je ravnateljica, osnivačica mnogih zdravstvenih asocijacija, međunarodnih udruženja, kreatorica raznih liječničkih protokola, redovita profesorica... i moglo bi se tako nabrajati do beskraja.
Zanimalo me što ova fascinantna žena zna o vitalnosti, dugovječnosti, našem mozgu, ali i našoj duši, o kojoj rado i često govori.
Cijeli se život bavite medicinom. Kreator ste zdravstvenih protokola, među ostalim za teške glavobolje i moždani udar. To su dvije tegobe koje su redovita tema na kavama pedeset plus osoba. Što činiti kako bismo izbjegli moždani udar?
Uvijek treba voditi računa o povišenim rizicima i ljudi koji ih imaju trebaju, prije svega, brinuti o povišenom krvnom tlaku. Važno se redovito kontrolirati kako bismo uopće vidjeli koje tegobe imamo i kako ih držati pod kontrolom. Visoki tlak lako se stavi pod kontrolu lijekovima ili pak promjenom životnog stila.
Druga važna stvar je kakvo nam je srce i je li tu sve u redu. Odnos srca i mozga je vrlo blizak i oni ne mogu jedno bez drugoga. U zadnje vrijeme često imamo slučajeve fibrilacije atrija, to je kada počne treperiti srčani mišić, to može dovesti do ugrušaka koji se krvnim žilama šire do mozga i dovode do embolije odnosno ishemijskog moždanog udara. Zato je jako važno kontrolirati srce.
Sljedeća važna stvar je povišeni inzulin, poznatije kao šećerna bolest ili dijabetes tipa 2.
Važno je voditi računa o plakovima u krvnim žilama. Hiperlipidemije su također bitne, to je mogućnost razgradnje masnoća u organizmu, pa kolesterol. Na sve to mi možemo na vrijeme utjecati.
Naravno faktori rizika su pušenje, alkoholizam i stres. Ne možemo utjecati na dob i spol, ali na gotovo sve drugo možemo.
Dobna granica za moždane udare se pomaknula. Često obole i vrlo mlade osobe
Prije je moždani udar bio „rezerviran“ uglavnom za ljude u mirovini, koji već dugo nisu radno aktivni. Sada na žalost u bolnicu dovode ljude s radnog mjesta, mlade, visoko funkcionalne. Baš zato treba na vrijeme brinuti o gore navedenim prediktorima, jer nešto ipak nije bilo u redu, iako se tako činilo. Naravno, ima cijeli niz elemenata koji utječu na zdravlje, od kvalitete zraka, do nužnosti svakodnevnog kretanja, pa prehrane za koju je znanstveno utvrđeno da je najblagotvornija mediteranska prehrana. Znate li da je ona prije desetak godina ušla u registar nematerijalne svjetske baštine UNESCO-a. Šteta je što to ne promoviramo više.
Posljedice moždanog udara se sada mogu puno bolje tretirati?
Naravno, puno smo bolji u tome nego prije, iako posljedice mogu biti razne. Statistika pokazuje da trećina pacijenata nastavi živjeti bez ikakvih smetnji, trećina ima stanovite tjelesne ili govorne smetnje, a trećina ih na žalost umre.
Tu dolazimo do neuroplastičnosti mozga, o njemu ovisi kakve će biti posljedice, koliko će trajati i koliko brzo se mogu sanirati. Godine 1890. psiholog William James je otkrio plastičnost mozga i mogućnost da funkcije bolesnih dijelova mozga mogu preuzeti oni zdravi dijelovi. Mozak je naime, organ koji se može mijenjati i razvijati ako upotrijebimo neke stimulanse, nove radnje, nova učenja ili vježbe.
Početkom 20. stoljeća neuroznanstvenik Santiago Ramon y Cajal je dobio i Nobelovu nagradu za proučavanje sinapsi i komunikaciju živčanih stanica. On je vidio da kad podraži jedan dio mozga kreće komunikacija među stanicama, i jako je važan njegov zaključak iz 1904. da svaki čovjek ako želi može biti kipar vlastitog mozga.
Kako tada nije bilo magnetne rezonance da točno vidimo što se u mozgu događa, ta rečenica i to istraživanje nije baš odmah zaživjelo. Tek kada je od 1990.-2000. proglašeno desetljeće istraživanja mozga i kada su se sva sredstva i napori u to usmjerili, kroz funkcionalnu magnetnu rezonancu smo došli do rezultata koji su vrlo jednostavni: kada slušamo lijepu glazbu na nas to djeluje blagotvorno
Sve smo mi to negdje čuli, ali kao da to nije dovoljno doprlo do ljudi. Zašto?
Pa ja se cijeli život bavim time da to sve dođe do ljudi. Napisala sam i knjigu „Zdrav mozak danas, za sutra“, i to ne za studente, nego da je pročita što veći broj ljudi. O svemu ovome sam govorila i dala naputke kako sačuvati zdravlje mozga.
Vaša vitalnost je zarazna, kako intelektualna tako i fizička. Sve što govorite i sami ste utjelovili. Ipak, ljudi nakon šezdesete u pravilu, kao da odustanu. Nekako se počinju gasiti. Zašto je tome tako?
Važno je znati da mi na sve imamo utjecaj, ali je važno to znati i osvijestiti. Dobro primjećujete da ljudi pred mirovinu ili u mirovini kao da odustanu od života. Njihova se dinamika mijenja, telefon više ne zvoni često, karijera ih je okupirala po cijeli dan i odjednom nastane prostor u kojem zaključujete kako vas nitko ne treba, kako život nema smisao i kako je dinamika promijenjena. Čovjek o tome ne misli kada je u radnom ritmu, ali jako je važno imati prijateljstva, interese van posla. Neki doduše, razviju interese od golfa, kartanja, raznih hobija. Tome se treba posvetiti kao nekoj drugoj karijeri.
Moramo njegovati i prijateljstva, socijalne kontakte, to je posebno važno. Ulagati u to. To se uvijek višestruko isplati. To je cvijeće koje vrijedi zalijevati.
Američki psihijatar Georg Vaillant s Harvarda je u završnici istraživanja Grantove studije, a Grant je bio student koji je na uzorku od tristotinjak kolega započeo istraživanje o tome što čovjeka čini sretnim, dakle Vaillant je pratio te ljude zadnjih petnaestak godina istraživanja i donio je jedinstven zaključak: za sreću nisu nužni novac, karijera, status, pa čak niti zdravlje. Kratko i jasno, za biti sretan trebamo ljubav. A ljubavi nema bez ljudskih odnosa. Razumijevanje, empatija, ljudskost, pomaganje. To je ljubav. Vaillant je rekao da je najvažnije u našem životu imati odnose s ljudima koji nas okružuju. Dobre odnose.
Spomenuli ste empatiju. Treba li uistinu empatija biti predmet u školi?
Mala djeca kopiraju roditeljsko ponašanje. Empatija se može naučiti. U školi ako ne već kod kuće. Empatija je užasno važna za druge, ali i za nas same. Važno je u kakvoj obitelji odrastamo. To nas jako odredi u životu.
Vi ste neuropsihijatrica. Ta specijalizacija više ne postoji u našem sustavu. Vi možete mjeriti aparatima sve što se u mozgu događa, ali što je s onim dijelovima koji nisu mjerljivi instrumentima, što je s emocijama, doživljajima, karakterima?
Sve je to jedna priča. Nema tu odvajanja. Mi smo jedan savršen organizam u kojem je mozak ipak najvažniji. Šalim se...
Ali je jako važno ne baviti se samo posljedicama nego i uzrocima. Tu su istočnjaci malo drugačiji od nas. Ali srećom, sve dobre metode s istoka su znanstveno dokazive. Recimo akupunktura i joga, mi točno znanstveno možemo dokazati i jesmo, dobrobiti jednog i drugoga. Jako volim jogu, ima baš puno učinkovitih djelovanja na transmitere u mozgu.
Koliko je danas genetika važna sa svim tim novim spoznajama koje imamo?
Svakako je manje važna nego li smo to prije mislili. Mi se rađamo s nekom genetskom predispozicijom, ali epigenetika jasno kaže da ovisno o svim okolnostima ovisi koji će se geni aktivirati, a koji ne. Puno se radi istraživanja na mitohondrijima. Oni prepoznaju stres u organizmu i djeluju na razne načine. Stres se može držati pod kontrolom.
Ali važno je što je kome stres. To je neka duboka nelagoda u organizmu. Opasan je kroničan stres, onaj koji traje dugo. Svatko od nas drugačije reagira i po tome moramo slagati svoju dinamiku života.
Kronični stres je kronična nelagoda, nezadovoljstvo. Kao loš brak ili loš posao. To dovodi do bolesti zapravo. U stresu tijelo luči adrenalin, pa da bi se to niveliralo luči se kortizol, ali ako je stres/nelagoda stalno prisutna kortizola nema dovoljno i nama pada imunološki sustav, smanji se broj malih stanica krvi, koštane srži, slezene i povećava se broj citokina koje djeluju na upalu. I u nekim dijelovima organizma kreću male upale, crijevni problemi, kardiovaskularni, neurodegenerativne bolesti, reumatoidne bolesti. To je upala niskog stupnja, to nije kao prava bolest, ali jest mala upala koja je jasan pokazatelj da stvari ne idu u dobrom smjeru.
Klinička psihoneuroendokrina imunologija je nova znanstvena disciplina, a ja sam s dr. Tolj baš radila na knjizi u kojoj govorimo kako kroničan stres vodi u kronične bolesti.
To je lako uočljivo, neka osoba koja ima nizak prag tolerancije na stres, koja je uznemirena, kojoj štitnjača ne radi dobro, koja ima vlažne dlanove, budite sigurni da ima neku upalu niskog intenziteta.
U zadnje vrijeme sve je više teških bolesti, smrtonosnih karcinoma kod mladih ljudi. Kako to tumačite?
Vjerujem da je u pozadini takvih slučajeva isto ovo o čemu govorimo. Naš je suvremeni život prepun trke, ambicije, nervoze, a premalo kvalitetnog sagledavanja istinskih potreba, mira, meditacije. Bez toga nema kvalitetnog života.
Imam znanstvenu anegdotu, u grupi koja se bavila plesom i onoj koja je išla u teretanu mjerila se količina neurotrofina u krvi, on je važan za pamćenje i raspoloženje, tijelo ga samo stvara. I sada: plesači su nakon treninga imali tri puta veću količinu neurotrofina od ljudi koji su vježbali u teretani. Jako me razveselilo to istraživanje. Volim ples, mislim da je magičan. Ples uključuje glazbu, partnerski odnos, zrcalite se u drugim plesačima, razvijate mozak. Mozak reagira gledanjem i kada gledamo nešto naš mozak se ponaša kao da i mi to radimo. To je također znanstveno dokazano.
Mi ljudima koji se oporavljaju od moždanog udara puštamo da gledaju plesače, jer gledanjem mozak razumijeva kao da mi to radimo. To su zrcalni neuroni na djelu.
Znači da kada gledam ratni film aktiviram jedne neurone, a čitajući Anu Karenjinu neke sasvim druge?
Uvijek predlažem Anu Karenjinu. Jasno je zašto. Treba gledati plesače, gimnastičare, to je isto kao da sami vježbamo. Toliko je magičan naš mozak.
A što je s našom dušom?
To je stvar vjerovanja. Ne možemo je staviti pod mikroskop. Ali sve što mi jesmo je duša.
Mi se s dušom rodimo. To je već filozofija. Kao i pitanje što radimo ovdje?! Ja mislim da smo došli savladati neke lekcije, doživjeti neka iskustva. Život ovaj tu i sada moramo spoznati, shvatiti, učiti, rasti. Imamo neki zadatak. Dobro je ako ga prepoznajemo.