dr. Hrvoje Handl, FOTO: DAMJAN TADIC CROPIX
kult tijela

Dr. Handl o sve većem problemu kod muškaraca: Da, ima onih koji redovito povraćaju nakon ručka, a za sve krivim jednu stvar

Mogu biti i vrlo funkcionalni, raditi, imati obitelj, a opet biti u teškoj bulimiji

Ženama je jako važno kako izgledaju, ali i muškarci su sve više zabrinuti oko svog izgleda, kilograma, tjelesne forme i to te mjere da su počeli obolijevati od nekada tipično ženskih bolesti: bulimije i anoreksije.

Sjela sam jedno poslijepodne s dr. Hrvojem Handlom, psihijatrom i voditeljem Dnevne bolnice za poremećaj hranjenja pri Klinici za psihijatriju Sveti Ivan na Jankomiru.

Problem je toliko narastao da je dr. Handl sa svojim kolegama organizirao i prvi Međunarodni kongres o poremećaju hranjenja kod muškaraca.

Kako muškarci stoje s poremećajem prehrane?

Uh, jako loše. Prije je odnos bio 7:1, a sada je 4:1. U užem smislu tu govorimo o anoreksiji i bulimiji, a u širem smislu tu spada i kompulzivno prejedanje. Tako da mislim da ih je i puno više, ima puno pretilih muškaraca.

Koliko često vam se javljaju muškarci za pomoć?

Jako rijetko i zato mi je drago što o tome javno govorimo. Muškarci su sramežljivi, misle da su dobro, da mogu to riješiti ili da uopće nije njihov problem.

Muškarci ne žele pričati o osjećajima, a sada su već endokrinolozi priznali da prehrana i kompulzivno vježbanje nisu metode kojima se liječi debljina. Pretilost je posljedica kompulzivnog prejedanja i to različitih vrsta emotivnog prejedanja. Zato se nadam da ovakva medijska prisutnost može biti otvaranje vrata novim navikama kod muškaraca koji će doći k nama u potrazi za rješenjem.

Ozbiljno se time bavite. Uskoro ćete imati i prvi Međunarodni kongres o poremećajima prehrane kod muškaraca?

Prvi smo u tome i tu sam nahranio onaj narcistični dio moje osobnosti. Nije to naravno samo moja zasluga. Imam sjajan tim koji je to pripremao sa mnom. Imamo sjajne govornike s velikim iskustvom. Bit će riječi o farmakološkoj pomoći, psihosocijalnim aspektima u društvu koji nameću neka nova pravila, o talijanskim iskustvima rezidencijalnog načina liječenja.

image
DAMJAN TADIC CROPIX

Vratimo se na poremećaje. Razumijem kada kažete da su muškarci mahom pretili, odmah vidim pizzu i pivo ispred njih, ali bulimija i anoreksija mi već zvuče nestvarno. Ima muškaraca koji povraćaju nakon ručka?

Kako ne?! Ima muškaraca koji to rade povremeno, ali ima onih koji to rade cijeli život. Mogu biti i vrlo funkcionalni, raditi, imati obitelj, a opet biti u teškoj bulimiji. Skrivaju to od djece, žene, kolega, a dnevno povraćaju dva ili tri puta. Ima menadžera koji gaje kult tijela i ne smije im gumb na košulji biti zategnut, ima onih koji pojedu 2-3 službena ručka, od kojih dva povrate.

Od poremećaja poznajemo i bigoreksiju, kada je fokus na velikim mišićima. I o tome će nam na skupu govoriti naš proslavljeni Pero Kuterovac.

Često upravo sportaši odu u poremećaj prehrane i opsesivnost kada je hrana u pitanju. Bilo da paze na svaki gram koji unose ili pak da se opsesivno prejedaju. Ljudi također opsesivno vježbaju kako se ne bi udebljali, a to nije pitanje hrane i vježbe nego prije svega pitanje glave i emocija.

Ima li neka jedinstvena emocija koja je u pozadini svih poremećaja prehrane?

Prvenstveno je to nisko samopoštovanje. Jednako vrijedi i za muškarce i za žene. To je kronični osjećaj da manje vrijedim i da sve što ja jesam je izvan mene, pa je onda to tijelo koje ima vrijednost. Ako tijelo dovedem u red, ako sam lijep izvana, onda ću prikriti osjećaj manje vrijednosti, tada će me i žene voljeti, uzeti ću i steroide, od kojih ću možda postati impotentan, a ne dao Bog da me ti pogledaš u trbuh jer odmah pomislim kako nisam dovoljno dobar i postanem živčan i netrpeljiv.

Taj kult tijela je jedna vrsta narcistične obrane, ja moram bildati, biti velik i jak izvana, jer sam zapravo iznutra jako malen. To je vrlo čest slučaj kod muškaraca.

Koliko su muškarci spremni čuti to što im govorite?

Uf, svakome je to teško čuti. Taj trenutak osobne slabosti i nemoći koja se teško korigira kroz život. Ako smo rano zlostavljani, ako nismo imali odgovarajuću roditeljsku brigu, ako nisam bio dovoljno dobar za mamu ili tatu, cijeli život nosim osjećaj da manje vrijedim. Teško je to shvatiti, a kamoli prihvatiti. Zato često prenaglašeno brinemo o tijelu i dijeti.

Što je s muškarcima koji odu u drugu krajnost. Koji se šire i baš nikad ne vježbaju i ne paze što jedu?

E sad tu postoji jedna zanimljiva stvar. Koliko god se mi „grozili“ pretilih muškaraca ili njihovih trbuha, postoje žene kojima to nije važno, makar drugačije govorile.

Seksualnost muškarca ili žene nije vezana za kile, nego za ono što ti je među očima. Seks se između dvoje ljude događa među očima, a ne među nogama. To nema veze s godinama, nego sa zrelošću. Ima ljudi sa 60 godina koji su nezreli, ali i onih od 30 kojima ne smeta trbuščić i koji će bezbrižno popiti koje pivo, koji su uz to šarmantni i opušteni, što nikako ne znači da ja kao psihijatar promoviram alkoholizam.

Cijela priča bivanja u vlastitom tijelu je priča o tome koliko ti je zadovoljan mozak.

Kao što je dr. House rekao u seriji: „Ja sam dobro, ja naprosto nisam sretan.“ Važno je biti ok s vlastitim emocijama. Evo, ja trenutno imam puno obveza, nisam baš presretan, ali sam nekako ok, e to je važno, samo tako mogu biti ok i sa svojim tijelom.

Kada vam se netko obrati za pomoć jer je predebeo, kako izgleda protokol liječenja?

Uglavnom ljudi misle da su došli na mršavljenje, da će dobiti dijetu, posebne vježbe i to je to. E to baš nije tako. Kao prvo treba popustiti gard, obrane koje nosimo i stvarno se zapitati tko smo mi u stvari. Jer mi nismo samo frajeri s mišićima i potencijom, mi smo ljudska bića s osjećajima za bližnje, s empatijom, mi žene ne doživljavamo samo seksualno nego na puno različitih razina.

Vi tako govorite nakon nekoliko godina vlastite psihoanalize, koliko vaših prijatelja razmišlja tako?

Imam prijatelja koji tako razmišljaju, a sve manje je mojih prijatelja koji stvari gledaju drugačije. Prevrijedan mi je ovaj život da bih vrijeme provodio s muškarcima koji niječu svoje emocije. Želim biti s frendovima koji brinu o svojim majkama, ženama, djeci, koji su empatični za staricu koja prelazi cestu i pružit će joj pomoć. Da, naravno da sam zahvalan svojem psihoanalitičaru, ali zahvalan sam i sebi da sam smogao snage susresti se i s tim ranjivim dijelovima svojeg bića.

Muškarci koji dođu k vama po pomoć uspiju se tako susresti sa svojim osjećajima?

Pa ne ide lako, ali u našem programu Promjena unutarnje težine radimo u grupama u kojima se i muškarci i žene susreću sa svojim odnosima i svojim emocijama. U pomoć terapeuta prolazimo kroz razne emocije, a tu su ples i pokret, nutricionizam, gestalt terapija, psihodinamika i cijeli niz alata i potpore kako bi pacijenti došli do onih skrivenih dijelova sebe. Kroz odnose, ljudi tako počinju shvaćati sebe, a nezacijeljene dijelove uz pomoć terapeuta vraćamo na tvorničke, zdrave postavke.

Mi šutnjom također puno govorimo, ali mi moramo ljudima objasniti da je za promjene potrebno barem tri, četiri godine terapije, da se anoreksija ne liječi u dvije godine nego ponekad u pet, šest godina, da pretilost ne možeš izliječiti tabletom ili injekcijom. Pitanje težine se uvijek mora rješavati kroz glavu i osjećaje prije svega. Ne možeš tijelo smanjiti na silu.

Želite reći da je tijelo uvijek posljedica emocija i ako ga smanjimo te će se emocije svejedno prelijevati?

Upravo tako, moramo dobro slušati što nam tijelo govori. Mi smo samo kao male bebe i mala djeca prisutni u svojem tijelu. Kako rastemo tako se zagađujemo i odvajamo od sebe, ne gledamo više u oči, ne tražimo zrcaljenje u drugom, nismo prisutni.

Zato odgajate djecu kao prisutni roditelji, jer djeca rade ono što vide, a ne ono što čuju kao naredbu. Važno je komunicirati iz dubine sebe, upoznati sebe, a ne komunicirati iz vanjskog dijela, onog naučenog ili idealnog. Slušajte svoje emocije, one su kreator svega što vi uistinu jeste. Pa tako i vašeg tijela.

CIJELI INTERVJU POGLEDAJTE OVDJE

Linker
18. srpanj 2024 23:14