Psihologija prehrane, zdravlja i dobrobiti, emocionalno prejedanje, poremećaji hranjenja i svjesno jedenje, sve su to opisi posla kojim se bavi dr. sc. psihologije Anđela Đinđić. Na Instagramu je prati više od deset tisuća ljudi.
- Društvene mreže dogodile su mi se relativno slučajno i sasvim sam zadovoljna kako ljudi dobro reagiraju na sadržaj koji objavljujem - govori nam.
Anđela je mlada doktorica znanosti, obrazovana u inozemstvu, temeljita, smirena i psihološkim rječnikom rečeno - jako uzemljena.
Kako ste se odlučili baviti baš hranjenjem, prejedanjem, pozitivnom psihologijom?
Ideja mi je pala na pamet na jednom seminaru u Nizozemskoj gdje sam učila o povezanosti mozga i stila života te o utjecaju prehrane na mentalno zdravlje.
Začudilo me da su mediteranske zemlje na samom vrhu kada je u pitanju pretilost, pogotovo kod djece. Alarmantno je to s porastom pretile djece. Ne postoji više tradicija zajedničkih obroka, zdrave hrane i sve što je nama bilo poznato. Brza hrana je ubrala svoj danak.
Što nam je sve spremljeno u toj hrani? Što sve nam ona nosi osim sitosti?
Puno toga mi sakrijemo u te naše obroke. Mi već na samom početku života uz majku vežemo hranu. A majka je i sigurnost i preživljavanje. Kroz odgoj često hranom tješimo dijete.
Jedemo zbog tuge, dosade, navike. To su naučena ponašanja koje dijete uči gledajući roditelje, ali usvojeno ostaje za cijeli život.
Usvajamo i eventualno neredovite obroke, nezdravu hranu ili puno toga što nije nužno dobro za nas. Često jedemo da „ubijemo glad“ i baš to me zaintrigiralo da vidim što sve „ubijamo“ tom hranom.
Žene, a sve više i muškarci jako žele biti vitki. Uvijek imamo pet ili deset kg viška. Koji je vaš prvi savjet?
Kada mi netko dođe s tim problemom krećem u razgovor o tome što nekome hrana uopće znači, kada jede, koliko i koju hranu. Važno mi je znati koliko obroka dnevno uzima osoba. Jedemo li tek kada dođemo s posla, naš mozak uđe u model preživljavanja, a tijelo ulazi u stanje stresa. Tada sve što pojedemo skladištimo i tako se ne mogu skinuti kilogrami.
Važno je pažnju usmjeriti na hranu i obrok koji uzimamo. Svjesno jesti, a ne ubijati glad ili neku emociju. Važno je znati da vrlo često jedemo potpuno nesvjesno. Hranu često uzimamo da otupimo misli i osjećaje i važno je toga postati svjestan.
Ponekad se ljudi prejedaju i kada su sretni, tako se nagrađuju. Ali češće hranom prekrivamo one neugodne osjećaje kojima se inače ne posvećujemo i ne želimo ih osjećati. Želimo ih izbjeći.
Klijenti znaju doći s rečenicom kako su sve probali, ali kile ne idu dolje. Međutim, biti vitak ne znači biti i zdrav. Vitkost i zdravlje ne moraju ići ruku pod ruku.
Jednako tako često se hrani pridaju moralne vrijednosti: proteini su super, ugljikohidrati su jako loši. A ništa nije crno bijelo. Ključ je u osvješćivanju i balansu. Kako emocija tako i hrane.
Kada govorite o moralnim vrijednostima koje prepisujemo hrani, kako komentirate obiteljske ručkove za kojima se hrana stigmatizira ili se s druge strane uopće ne vodi računa o tome kako bi izbalansirani obrok trebao izgledati?
Zajednički objed je prije svega emocionalni doživljaj i ako tu ne dijelimo lijepe riječi i lijepe emocije, sve je krenulo u krivom smjeru. Tu već razvijamo krivnju, otpor, nerazumijevanje... Ništa od toga nije dobro. Djeca zajednički ručak trebaju doživjeti kao radost dijeljenja, veselja, hranjenja, a ne kao nešto loše i negativno.
Lakše nam je dijeliti negativne emocije nego pozitivne. Zašto je tome tako?
Kulturološki mi svaku radost poistovjećujemo s hvaljenjem ili nepristojnim ponašanjem. Znate kako su nas učili: nemoj se previše veseliti uslijedit će nešto loše. Živjeti ugodu i zahvalnost nismo baš naučili.
Dio obrazovanja proveli ste u Italiji. Tamo je hrana jako važna. A još važnija su ta obiteljska druženja uz hranu
U Italiji je dan organiziran oko ručka i stanke za ručak. To je tamo veliko veselje. Mene je začudilo da na faksu imaš stanku od sat vremena za ručak. To je važan dio dana. Ručku se prilazi s veseljem, radošću, to je vrijeme za odmor, druženje i hranjenje. Obiteljski ručak je opet priča za sebe, to nam je već poznato.
A kako se Talijani ne debljaju od špageta? Jeste li dobili odgovor na to vječno pitanje?
Odgovor nije znanstveno utemeljen, ali moj dojam je da jedu umjereno, redovno i u društvu. Dijele lijepe emocije i onda ne treba puno hrane. I ja sam tamo jela tjesteninu vrlo često i nisam se udebljala.
Sve se to gleda kroz prizmu pozitivnih emocija. Time se vi i bavite - pozitivnom psihologijom. Što bi to točno bilo?
To je jedna relativno nova grana psihologije koja nas potiče da se bavimo razvijanjem naših potencijala, onih pozitivnih strana naše osobnosti. Ne bavi se psihopatologijom. Nije nam to uvijek jednostavno. Mi nosimo teret prošlosti, što obiteljske, što onoga što nas je zadesilo na prostoru na kojem živimo.
Evolucijski naš mozak detektira uvijek negativno da nas zaštiti od potencijalne opasnosti, mi tako prijetnju vidimo u svemu, tako smo kodirani i teško nam je iz toga programa izaći.
Nas preplavljuju negativne misli, ali moramo naći neki balans, biti pozitivni, a opet ne toksično i umjetno dobre volje.
Koliko smo opterećeni tim imperativom „feel good“?
U tome dosta odmažu društvene mreže. Mladi vide slike na Instagramu i vjeruju u sva ta divna putovanja, izgled, hotele, a realnost je nešto sasvim drugo. Nisam kritičar društvenih mreža, imaju puno prednosti, to je platforma koja povezuje ljude, koja meni omogućuje da svoja znanja učinim dostupnima većem broju ljudi, mnoge važne stvari se dijele na društvenim mrežama, ali mladoj osobi koja teško razlučuje što je realnost, a što fikcija nije lako ogledati se u svim tim zavodljivim, ali nerealnim sadržajima.