Što god mi mislili i koliko god pažljivo birali, ono što se događa pri izboru partnera nije ljubav

Jeste li se ikada zakleli da više nikada nećete upasti u lošu vezu i da ćete idući put birati mudrije? No, uvijek ponovite "grešku" birajući zapravo jednake partnere. No, nije krivnja u vama, pokazala su to brojna istraživanja. Postoji, naime, dobar razlog zašto je tako.

Istraživanja su pokazala da ljudi često traže ljubav s istom vrstom osobe iznova i iznova. Ljudi, dakle, zaista imaju "svoj tip".

Ako osobnost vašeg novog partnera podsjeća na osobnost vašeg bivšeg partnera, prenošenje vještina koje ste naučili moglo bi biti učinkovit način za početak novog odnosa na dobroj osnovi, tvrde znanstvenici.

Stari klišej

Robin Norwood, autorica kultne knjige "Žene koje previše vole", kaže kako je stari klišej u svijetu psihoterapije da ljudi često stupaju u brak s nekim tko je sličan njihovoj majci ili ocu s kojim su imali problema tijekom odrastanja. No, to nije baš posve točno. Ne radi se toliko o tome da je naš izabranik jednak kao naša mama ili tata, nego da s tim partnerom možemo osjećati iste osjećaje i suočiti se s istim izazovima na koje smo nailazili odrastajući; možemo ponovno stvoriti dobro nam poznato ozračje iz djetinjstva i koristiti poteze koje smo davno uvježbali.

To za većinu nas znači ljubav. Osjećamo se ugodno, pripadajuće, baš "kako treba" s osobom s kojom možemo ponavljati poznate postupke i poznate osjećaje. Čak ako to uvježbamo, takvo ponašanje nikad ne donosi uspjeh, a osjećaji su neugodni, oni su ono što najbolje poznajemo. Godi nam taj osobit osjećaj pripadnosti muškarcu koji nam dopušta da plešemo poznatim koracima. S takvim ćemo muškarcem pokušati ostvariti uspješnu vezu.

Ljubav je jedna od najdubljih emocija poznatih ljudima. Postoje mnoge vrste ljubavi, ali većina ljudi traži njen izraz u romantičnoj vezi s kompatibilnim partnerom. Neki dokazi upućuju na to da se sposobnost stvaranja stabilne veze počinje stvarati u djetinjstvu, u najranijim iskustvima djeteta s roditeljima koji pouzdano zadovoljavaju potrebe djeteta za hranom, njegom, toplinom, zaštitom, stimulacijom i društvenim kontaktom. Takvi odnosi nisu sudbina, već se teoretiziraju kako bi se uspostavili duboko ukorijenjeni obrasci odnosa s drugima. Neuspjeli odnosi događaju se iz više razloga, a neuspjeh odnosa često je izvor velike psihološke patnje.

Poznata igra

Pronalaženje partnera s kojim ćete dijeliti život je divan, ali ponekad težak proces. Psiholozi su došli do zaključka da nije stvar u njima, nego u nama. Kada privlačimo isti tip partnera, uvijek je stvar u nama. Kako savršene obitelji ne postoje, tako svatko od nas biva na neki način psihološki i emotivno ranjen. Te rane nesvjesno želimo zacijeliti i to tražimo od svojih partnera, smatraju psiholozi. Što god mi mislili i kako god pažljivo birali, ono što se događa pri izboru partnera nije ljubav, već potreba, kaže psihoterapeut Harville Hendrix.

Naš “slobodni” izbor partnera je, na kraju, proizvod našeg nesvjesnog, koje ima vlastiti dnevni red. A ono što nesvjesno želi jest da postane cjelovito i izliječi rane iz djetinjstva. Kako to postižemo? Zaljubimo se ludo u nekoga tko ima i pozitivne i negativne osobine naših nesavršenih roditelja, nekoga tko odgovara slici koju nosimo duboko u sebi i za čijim utjelovljenjem nesvjesno tragamo. Hendrix tu zakopanu roditeljsku sliku naziva imago, prema latinskoj riječi za sliku.

S partnerom koji je sličan našim roditeljima možemo osjećati iste osjećaje i suočavati se s istim izazovima na koje smo nailazili odrastajući. Imamo priliku koristiti iste strategije ponašanja i načine nošenja s nelagodnim osjećajima koje smo naučili u djetinjstvu. Nesvjesno igramo jedinu nam poznatu igru.

Čitajte sve u novom Doktoru u kući!