Stresni životni događaji, poput smrti bliske osobe ili razvoda, izlažu osobu većem riziku za razvoj demencije kasnije u životu, pokazalo je nedavno istraživanje. No, samo ako se taj stresni događaj dogodio u djetinjstvu ili u srednjoj životnoj dobi.
U Hrvatskoj oko 70.000 ljudi boluje od Alzheimerove bolesti.
U istraživanje, objavljeno u časopisu Annals of Neurology, bilo je uključeno 1.290 osoba s povišenim rizikom za razvoj Alzheimerove bolesti. Znanstvenici su analizirali 18 stresnih događaja, kao i to u kojem su se periodu života ispitanika dogodili. Uzeli su uzorke cerebrospinalne tekućine od dijela ispitanika (njih 393) kako bi u njima tražili abnormalne proteine (amiloid i tau) koji su povezani s Alzheimerovom bolešću. Uz to, tražili su znakove upale mozga, za koju se smatra da doprinosi razvoju bolesti te ispitivali volumen sive tvari. Siva tvar je ključna za razmišljanje i obradu informacija i obično se smanjuje kod osoba s Alzheimerovom bolešću. Iako su znanstvenici otkrili da su stresni događaji u djetinjstvu i srednjoj životnoj dobi povezani s biološkim markerima za Alzheimer (abnormalne razine proteina amiloid i tau), utvrdili su da nema povezanosti između stresnih događaja i smanjenja volumena sive tvari. Prisustvo markera Alzheimerove bolesti moglo bi ukazivati na to da su djetinjstvo i srednja dob periodi života u kojima su posljedice stresa u smislu kemijskih reakcija u mozgu izuzetno jake.
Djetinjstvo je vrijeme intenzivnog razvoja mozga i znanstvenici misle da stres u tom periodu može imati dugoročne posljedice, uključujući povećan rizik za Alzheimerovu bolest. Srednja dob je vrijeme kad se biomarkeri za Alzheimerovu bolest počinju nakupljati u mozgu te bi stoga i to mogao biti kritičan period. Pokazalo se da su ukupni stresni događaji u životu povezani i s amiloidnim biomarkerima, upalom mozga i smanjenim volumenom sive tvari, no samo kod osoba s poviješću duševnih poremećaja. Razlog je možda to što su osobe s duševnim poremećajima podložnije negativnim učincima stresa. Ili je možda stvar u tome da osobe koje dožive određene stresne događaje imaju veće izglede da razviju neku duševnu bolest. U svakom slučaju, postoji mogućnost povećanog rizika za obje skupine, i one s duševnim bolestima i za one koje su doživjele vrlo stresne događaje. Ukupni stresni događaji u životu nisu povezani s markerima za Alzheimer ni kod jedne skupine ispitanika.
Znanstvenici su analizirali i razlike između muškaraca i žena u smislu povezanosti između stresnih životnih događaja i biomarkera Alzheimerove bolesti. Ukupni stresni životni događaji bili su povezani sa smanjenim volumenom sive tvari kod žena, ali ne i kod muškaraca. Nasuprot tome, ukupni stresni životni događaji bili su povezani s tau biomarkerima kod muškaraca, ali ne i kod žena. Te bi razlike mogle biti povezane s različitim načinom na koji muškarci i žene reagiraju na stres, a različito na njega reagiraju i psihološki i biološki. Na primjer, muškarci su skloniji imati „bori se ili bježi” reakciju na stres, dok se žene u takvim situacijama usmjeravaju na odnose i brigu za djecu (reakcija tend and befriend). Takvi rezultati sugeriraju da postoje određena razdoblja ili uvjeti koji povećavaju štetne učinke stresnih životnih događaja na razvoj moždanih promjena povezanih s Alzheimerovom bolešću, barem kod onih s većim rizikom za bolest.
Studija je imala dovoljno velik uzorak da se mogu uzeti u obzir stresni događaji u različitim razdobljima života, kao i razlike među skupinama, kao što je spol. Rano prepoznavanje onih koji su izloženi većem riziku moglo bi omogućiti prevenciju kroz rane intervencije, poput promjene načina života. No, postoje i neka ograničenja studije. Naime, znanstvenici su se oslanjali na to da se ljudi prisjete koji stresni događaj su doživjeli i kada, ponekad i mnogo godina nakon što se dogodio. Također, ne postoji način da se izmjeri koliko su stresno ljudi doživjeli te događaje. Na neke ljude stresni događaji mogu utjecati drugačije nego na neke druge. Naposljetku, ne možemo biti sigurni tko je od ispitanika razvio simptome Alzheimera. Studija prikazuje samo rane fizičke markere bolesti, ali ne i dijagnozu.
Smanjenje štetnih posljedica stresnih životnih događaja
Nažalost, nemoguće je osigurati da nitko ne bude izložen stresnim životnim događajima, ali se možemo usredotočiti na to kako možemo smanjiti negativne učinke tih iskustava, a to je moguće učiniti na razne načine. Jedna je mogućnost pomoći onima koji dožive stresne događaje da razviju strategije suočavanja, kao što su tjelovježba, meditacija ili traženje stručne pomoći od psihoterapeuta. Druga mogućnost je razmotriti kako čimbenici načina života koji su povezani sa smanjenim rizikom od razvoja demencije mogu pomoći u smanjenju posljedica neizbježnih stresnih događaja, možda čak i mnogo godina kasnije. Nastavak izgradnje profila različitih iskustava povezanih s negativnim promjenama mozga mogao bi pomoći u prepoznavanju tko bi imao najviše koristi od intervencija ili čak ranih terapija. Nova generacija lijekova za uklanjanje amiloida, kao što su lekanemab i donanemab, najučinkovitiji su u ranoj fazi bolesti. Nastavak istraživanja povezanosti između stresnih životnih događaja i razvoja demencije pomoći će u pronalaženju učinkovitih načina za ranu intervenciju, a možda čak i smanjiti broj ljudi koji razviju demenciju
