Hoćete li doživjeti stotu? Deset krvnih parametara to može otkriti, kažu znanstvenici

Koliko dugo ljudi mogu živjeti i što određuje dug i zdrav život, zanima nas još od Platona i Aristotela, koji su o procesu starenja pisali prije više od dvije tisuće godina. U međuvremenu, mi znamo što je to što nam pomaže duže ostati zdravima i vitalnima, a većinom je i u našim rukama. Stogodišnjaci, koji su se nekoć smatrali rijetkima, naime, postali su uobičajeni. Oni su najbrže rastuća demografska skupina svjetske populacije, s brojem koji se otprilike udvostručuje svakih deset godina od 1970-ih, najviše u Japanu - 123 300 Japanaca prešlo je stotu. U Hrvatskoj živi oko 240 stogodišnjaka, ali i 24 698 osoba starijih od devedeset godina, prema podacima Državnog zavoda za statistiku za 2023. godinu.

Način života najčešće se spominje kao jedan od ključnih elemenata dugovječnosti, iako, dakako, potraga za razumijevanjem tajni iznimno dugog života nije laka. Ona ipak uključuje razotkrivanje složene interakcije genetske predispozicije i čimbenika načina života te njihove interakcije tijekom života svake osobe.

Nova otkrića

Studija Instituta Karolinska, čije je rezultate prenio časopis GeroScience, otkrila je specifične biomarkere u krvi dugovječnih ljudi, odnosno nonagenarija (ljudi koji imaju od 90 do 99 godina) i centenara (ljudi koji imaju sto i više godina). Otkrili su da je deset od 12 biomarkera u krvi, koliko su pratili u studiji, povezano s vjerojatnošću dostizanja sto godina.

- Naša nedavna studija otkrila je neke uobičajene biomarkere, uključujući razinu kolesterola i glukoze, kod ljudi koji žive više od 90 godina. Do sada su studije stogodišnjaka često bile male i usredotočene na odabranu skupinu, na primjer, isključujući stogodišnjake koji žive u domovima za njegu. Naša je najveća studija koja uspoređuje profile biomarkera mjerenih tijekom života među iznimno dugovječnim ljudima i njihovim kraćim vršnjacima do danas. Usporedili smo profile biomarkera ljudi koji su živjeli dulje od sto godina i njihovih vršnjaka s kraćim životom te istražili vezu između profila i šanse da postanu stogodišnjaci. Naše istraživanje uključivalo je podatke od 44 000 Šveđana koji su bili podvrgnuti zdravstvenim procjenama u dobi od 64 do 99 godina – oni su bili uzorak takozvane kohorte Amoris. Ti su sudionici zatim praćeni podacima iz švedskog registra do 35 godina. Od tih ljudi, 1 224 (ili 2,7 posto) doživjelo je sto godina. Velika većina (njih 85 posto) stogodišnjaka bile su žene – objasnila je Karin Modig, izv. prof. epidemiologije i voditeljica istraživačke grupe Starenje i zdravlje s Instituta Karolinska, za The Conversation.

Ključni biomarkeri

Istaknula je da je istraživanje uključilo dvanaest biomarkera iz krvi, a oni su prvenstveno povezani s upalom, metabolizmom, funkcijom jetre i bubrega, kao i potencijalnom pothranjenošću i anemijom. Sve je to, kaže prof. Modig, u ranijim istraživanjima povezano sa starenjem ili smrtnošću.

Evo na koje biomarkere treba obratiti pozornost kako biste imali šanse doživjeti stotu u zdravlju. Albumin i ALT nisu toliko presudni:

• mokraćna kiselina: otpadni proizvod u tijelu uzrokovan probavom određene hrane, biomarker povezan s upalom,
• kolesterol i glukoza: masnoće i glukoza u krvi, markeri povezani s metaboličkim statusom i funkcijom,
• funkcija jetre: alanin aminotransferaza (ALT), aspartat aminotransferaza (AST), albumin, gama-glutamiltransferaza (GGT), alkalna fosfataza (ALP) i laktat dehidrogenaza (LD),
• kreatinin: povezan s funkcijom bubrega,
• željezo (i ukupni kapacitet vezanja željeza – TIBC): povezan s anemijom,
• albumin: biomarker povezan s prehranom.

Što su znanstvenici otkrili

- Otkrili smo da su, u cjelini, oni koji su doživjeli stoti rođendan imali nižu razinu glukoze, kreatinina i mokraćne kiseline od šezdesetih godina nadalje. Iako se srednje vrijednosti nisu značajno razlikovale između stogodišnjaka i nestogodišnjaka za većinu biomarkera, stogodišnjaci su rijetko pokazivali iznimno visoke ili niske vrijednosti. Na primjer, vrlo malo stogodišnjaka imalo je razinu glukoze iznad 6,5 mmol/L ranije u životu ili razinu kreatinina iznad 125 μmol/L – rekla je dr. Modig i istaknula: – Istražujući koji su biomarkeri povezani s vjerojatnošću dostizanja sto godina, otkrili smo da su svi osim dvaju (ALT i albumin) od 12 biomarkera pokazali vezu s vjerojatnošću doživljenja sto godina, čak i nakon što se uzmu u obzir dob, spol i teret bolesti.

Dodatno je pojasnila i da su oni koji su najviše i najduže tijekom života imali povišene razine ukupnog kolesterola i sniženo željezo, imali manje šanse da dožive sto godina u usporedbi s onima koji su kolesterol i željezo imali više u poželjnim rasponima. Također, šanse da postanu stogodišnjaci smanjili su si i oni s višim razinama glukoze, kreatinina, mokraćne kiseline i markera za funkciju jetre.

Uz to, druga istraživanja, navela je ova voditeljica istraživačke grupe Starenje i zdravlje na Institutu Karolinska, otkrivaju da ljudi koji dožive sto godina imaju izvanrednu sposobnost izbjegavanja uobičajenih bolesti koje obično skraćuju životni vijek. Rezultati dviju drugih studija pokazali su da stogodišnjaci ne samo da tijekom života obolijevaju od manjeg broja bolesti, već se te bolesti kod njih razvijaju sporije. Također, imaju manju vjerojatnost da će razviti smrtonosna stanja, poput teških kardiovaskularnih bolesti, u usporedbi s vršnjacima koji žive kraće. Štoviše, unatoč tome što žive dulje, njihov doživotni rizik za većinu bolesti nikada ne doseže razinu onih koji žive kraće.

Manji rizik za razvoj bolesti

- U dobi od sto godina, 12,5 posto stogodišnjaka imalo je srčani udar, u usporedbi s nešto više od 24 posto osoba koje su živjele između 80 i 89 godina. To sugerira da stogodišnjaci odgađaju, a u mnogim slučajevima čak i izbjegavaju, ozbiljne bolesti povezane sa starenjem, umjesto da ih samo učinkovitije preživljavaju – navela je Modig za Science Alert.

Pritom, kontrola biomarkera iz krvi može pomoći da se spriječe najčešće kronične bolesti.

- U apsolutnom smislu, razlike u praćenju biomarkera su u našem istraživanju bile prilično male za neke, dok su za druge razlike bile nešto značajnije. Za mokraćnu kiselinu, na primjer, apsolutna razlika bila je 2,5 postotnih bodova. To znači da su ljudi u skupini s najnižom mokraćnom kiselinom imali četiri posto šanse da navrše sto godina, dok je u skupini s najvišom razinom mokraćne kiseline samo 1,5 posto doživjelo sto godina. Čak i ako su razlike koje smo otkrili općenito prilično male, one sugeriraju potencijalnu vezu između metaboličkog zdravlja, prehrane i iznimne dugovječnosti – kaže Modig.

Studija, međutim, ne dopušta nikakve zaključke o tome koji su čimbenici načina života ili geni odgovorni za vrijednosti biomarkera. No, razumno je misliti da prehrana i, primjerice, konzumacija alkohola igraju važnu ulogu. Stoga, praćenje vrijednosti biomarkera bubrega i jetre, kao i glukoze i mokraćne kiseline kako starite, vjerojatno nije loša ideja.