Prestanite to činiti, jer... A što ako smo, kad UGAĐAMO DRUGIMA, pri tome u krivu?

Svima nam se ponekad događa da želimo ugoditi drugoj osobi, a pri tom radimo protiv onoga što sami želimo i osjećamo, zar ne? Kad god tako nešto činite, molim vas da budete svjesni da ste u toj ideji ugađanja možda potpuno u krivu.

Jedne smo večeri ovoga ljeta suprug i ja otišli na večeru u restoran uz more koji mi je preporučila prijateljica. Predjela su zaista bila odlična i imala sam osjećaj da sam se već samo od njih dovoljno najela. Zatim je došlo glavno jelo, kušali smo jedno od drugoga i oba su bila vrlo ukusna, ali i jako zasitna. I na kraju kolač. Znatiželja me vukla da ga barem probam, iako sam već bila više nego sita.

Tek tad smo shvatili...

Nakon restorana smo odlučili prošetati ulicama malog gradića u kojem sam tada prvi put bila.

"Uh, previše sam pojela," - požalila sam se suprugu, imajući osjećaj da će mi se trbuh nakon večere raspuknuti - "bilo bi bolje da smo manje toga uzeli. Trebali smo pojesti samo predjela i kolač!"

On me začuđeno pogledao. "Ja bih jako volio da smo manje jeli, ali sam mislio da ti svakako želiš i glavno jelo."

"Ne, meni bi zaista bila dovoljna predjela, ali bila sam uvjerena da je tebi važno da naručimo i glavno jelo!"- odvratila sam, sad i ja zbunjena.

U tom trenutku smo shvatili da smo oboje potpuno nepotrebno previše pojeli, jer smo mislili da time ugađamo onom drugom. Nijedno od nas nije izreklo što stvarno misli, ne želeći kvariti doživljaj večere za koju smo bili uvjereni da je važan onom drugom.

To je za oboje bio važan uvid (i zanimljiv, nakon tolikih godina). Nasmijali smo se i obećali da ćemo ubuduće uvijek prije narudžbe iskreno izreći što stvarno želimo.

Krive pretpostavke

Ovo je jako važna životna tema. Tko zna što sve u životu činite, što inače sami ne biste odabrali, u uvjerenju da ćete time nekome ugoditi: suprugu, prijateljici, djeci, roditeljima..., a da ste pri tom potpuno u krivu! Da druga osoba to zapravo ne želi ili ne treba. Zbog krive pretpostavke, činite nešto protiv sebe, a drugome uopće ne ugađate.

Tipičan primjer ovoga su majke koje stavljaju u drugi plan vlastite hobije i aktivnosti kako bi ugodile djeci stalnom brigom o njima - raznim serviranjima i služenjima. I onda se jednoga dana dijete pretvori u tinejdžera koji im bezobrazno objavi da mu ta stalna briga zapravo jako smeta.

Drugi je čest primjer kad supružnici misle da ugađaju jedno drugome ako su stalno zajedno, a onda se ispostavi da kad netko od njih ipak mora nekamo otputovati, onaj drugi to dočeka kao fantastičnu priliku da konačno dva-tri dana organizira život po svome.

Upitajte se također:

• Kuha li se u vašoj kući s pretpostavkom o tome što ukućani vole ili ste ispitali bi li ustvari voljeli promjene?

• Provodite li u obitelji zajedničko vrijeme uvijek na slične načine? Možda bi vaši bližnji i nešto novo i drugačije dočekali raširenih ruku.

• Radite li nekome već godinama istu uslugu? Provjerite je li ta usluga uistinu još uvijek potrebna (ako je ikada i bila nužna).

Svi se mijenjaju

Nije stvar samo u našim krivim pretpostavkama, nego i u tome da se ljudi mijenjaju, a mi o njima ponekad imamo fiksnu sliku. Ako je vaša prijateljica uvijek voljela ljubičasto, možda bi bilo zgodno upitati je voli je još uvijek, prije nego što joj po dvadeseti put za rođendan poklonite nešto ljubičasto!

Općenito, svi bismo trebali više, češće i jasnije izražavati što je to što volimo i želimo, a što zapravo ne želimo. I prije nego svoje (male svakodnevne) želje odgurnemo u stranu zbog potrebe da ugodimo, uvijek zastanimo i prvo se upitajmo (i iskreno si odgovorimo): "Što bi meni bilo najdraže u ovoj situaciji?"

A zatim pokrenimo razgovor: "Reci mi, što bi tebi, vezano uz ovo, bilo najdraže? Pa ću ti ja reći što bi bilo meni."