Isprobavanje nije odluka, ali može biti prilika: ‘Kako me ples na šipci oduševio‘

Svaki put kad prođem hodnikom na katu naše kuće usta mi se razvuku u osmijeh. Jer sam jako sretna s novim šarenim ormarićem koji odnedavno tu stoji i u kojeg sam napokon uredno sortirala sve svoje ‘điribinđe‘ - šminku, kopčice, naušnice, etuije i slične stvarčice. I razmišljam kako mi baš nikad (ali nikad) ne bi palo na pamet da tu na sredini hodnika, pored ulaza u kupaonu stavim nekakav ormarić, da nam se nije bila dogodila poplava i da nismo upravo na to mjesto privremeno smjestili jedan od povećih ormarića iz poplavljene sobe. I zatim, kad je već bio tu, na taj smo se ormarić brzo navikli i pokazao nam se baš praktičnim na ulazu u kupaonu iz raznih razloga, a među ostalim i zato što je moj brat odjednom mogao lakše sam izlaziti i ulaziti u kupaonu, držeći se rukom za taj ormarić. Jedino je zbog njegove veličine hodnik bio dosta sužen, ali sad kad smo ga maknuli i stavili novi (tanji i ljepši) ormarić, sve je baš taman kako treba biti i jako me raduje. Pa me ova situacija s ormarićem potaknula da vam napišem koliko je važno isprobavati nove stvari i ne odbacivati neke mogućnosti samo zato što vam se čini da vam one neće odgovarati. Jer mi ustvari ne znamo je li nam nešto odgovara ili ne, dok to ne isprobamo.

Šteta je propustiti prilike

Zaista je šteta propuštati neke potencijalno sjajne stvari u svom životu samo na osnovu uvjerenja o njima, a bez da ste ih iskusili i osjetili. Evo jednog primjera. 2009. godine na mojoj radionici ‘Ostvarivanje želja‘ pojavila se Ivka. Već sam vam jednom pisala o njezinom hrabrom ostvarenju snova kad je s još jednom prijateljicom pokrenula svoj plesni studio Angels. Kako smo i nakon radionice ostale u kontaktu, Ivka mi je puno puta pričala o svom oduševljenju plesom na šipci i mnogim dubljim dimenzijama koje taj ples donosi njezinim polaznicama. Ali ja sam bila zaključila da to nije za mene i, iako me beskrajno radovalo što je Ivka ostvarila želju svog srca, nisam osjećala poriv da i sama to isprobam. No, jednog je dana Ivka organizirala besplatni probni sat za moje polaznice pa sam se i ja odvažila priključiti - tako, samo da vidim čime je to Ivka toliko oduševljena. I što se dogodilo? Odmah, trenutačno sam se zaljubila u cijelu priču i naredne tri godine beskrajno uživala u svim dimenzijama tih moćnih i jedinstvenih osjećaja koji se događaju u Angels studiju i koji se jednostavno riječima ne mogu vjerno prenijeti - moraju se doživjeti i iskusiti. To je iskustvo za mene bilo izuzetno drago, važno i snažno. A dogodio mi se jer sam se odlučila - isprobati ga.

Neodlučnost i isprobavanje

Da, moraš isprobati da bi znao je li nešto za tebe. Baš kao što nam se pojedini komad odjeće može činiti dobar ili loš na vješalici, ali tek kad ga stavimo na sebe on nam pokaže koliko je dobar za nas.

Kad god ste neodlučni vezano uz bilo što, najveća pomoć pri odluci bit će vam upravo isprobavanje. Svi znamo da saloni automobila nude probne vožnje, ali zašto ne biste primjerice i prije kupnje stana ili kuće iznajmili na nekoliko dana stan sa sličnim rasporedom ili na sličnoj lokaciji, da vidite kako se u tome osjećate i je li vam to praktično? I zašto ne biste isprobali i mnoge druge stvari koje ste već davno odbacili u uvjerenju ‘to nije za mene‘? Ako nešto zaista nije za vas (neko jelo ili neka aktivnost poput plesa ili određenog sporta), kad to isprobate samo ćete si potvrditi svoje uvjerenje (no ovoga puta sa stavom utemeljenim na činjenicama), ali uvijek se može dogoditi i iznenađenje - da otkrijete nešto novo i prekrasno o čemu ste imali krivi dojam i sami sebi zahvalite što ste se ipak odvažili to isprobati.

A tu postoji i još jedna zanimljiva komponenta - kad ste neodlučni pa sami sebi kažete da ćete nešto ‘samo probati‘, lakše ćete se odlučiti napraviti taj korak. Jer eto - niste još donijeli odluku, ništa ne morate, vi to samo isprobavate.

Jednostavno otiđi i isprobaj

Moje najdraže iskustvo takvog isprobavanja bila je škola za integrativne terapeute Snowlion. Te daleke 2001. bilo mi je teško zamisliti da bih mogla četiri puta godišnje odlaziti na tjedan dana u Francusku na pohađanje edukacije, dok su moja djeca bila tek drugi i peti razred osnovne škole. Jako sam se lomila i osjećala grižnju savjesti ako odem, a s druge strane me program škole (o kojem mi je puno pričala moja prijateljica Marina) izuzetno privlačio.

Suprug mi je tada rekao: „Jednostavno otiđi samo na prvi tjedan i isprobaj je li ti se to zaista toliko sviđa i mogu li se djeca snaći i kad ti nisi kod kuće.“ Pa sam tako i učinila. I iskusila da je škola fantastična i za mene moguća. I zatim sam završila pune četiri godine i do danas sam si beskrajno zahvalna na tome (i svom suprugu koji me podržao).

A sada dosta priče i imam samo jedno pitanje: Čemu ćete vi uskoro dati šansu, a niste ju tome davali do sada? Predlažem da se odmah odlučite na neko isprobavanje!