Neki ljudi jednostavno jako vole fotografirati. I ja sam jedna od tih. Oduvijek. Pa vam danas želim nešto napisati o toj svojoj ljubavi.
Jedan od najdražih darova koje sam dobila u djetinjstvu bio je fotoaparat. Čim sam ga uzela u ruke, istog trenutka proradila je mašta pa smo prijateljice i ja smišljale razne neobične scene i fotografirale svoje skokove u zrak, vodu koja leti uvis kad je bacamo iz lavora, kadrove iz mišje ili ptičje perspektive. A zatim je, naravno, trebalo čekati da se razviju negativi i fotografije pa da konačno možemo vidjeti jesu li dobro ispali ti naši eksperimenti. Uvijek smo bile jako uzbuđene kad bi slike stigle. Dok vam ovo pišem, shvaćam koliko su to bila drugačija vremena, jer nam uopće nije padalo na pamet da jedna drugu fotografiramo tako da poziramo i budemo lijepe. Nego nam je veselje bilo uhvatiti sliku na kojoj je kosa poletjela u zrak ili visimo naopačke.
Puno godina kasnije, nakon zadnjeg razreda srednje škole, ujak mi je kao poklon za maturu kupio pravi fotografski aparat s tri objektiva. Plovio je kao kapetan na prekooceanskom brodu pa mi je crnu profi torbu s tim kompletom donio iz Japana. Mojoj ushićenosti i uzbuđenju nije bilo kraja! Što se sve tek moglo snimati s tim divnim aparatom! A tek širokokutni objektiv, 50-milimetarski i zoom - otkriće za otkrićem! Počela sam učiti kako se svime time služiti i umjesto automatskog podešavanja birala sam ručno i igrala se raznim efektima. Kako bi se ono reklo, "to su bili dani". Jako me sve to radovalo. A i u to vrijeme još uvijek nisam znala što sam snimila sve dok film (negativ) i slike ne bi bili razvijeni.
Nekoliko pak godina iza toga (kad sam završila fakultet), kako sam se i sama bavila manekenstvom, počela sam fotografirati svoje prijateljice koje su također bile modeli. I to mi se toliko svidjelo da sam od svojih manekenskih honorara kupila prave fotografske pozadine, reflektore, aparat i opremu za razvijanje slika. Pa sam u maloj sobici kod bake napravila svoj fotolaboratorij, a njezinu dnevnu sobu po potrebi pretvarala u studio. Istinski sam uživala radeći bookove (albume s fotografijama) za nove modele nekoliko zagrebačkih modnih agencija. To su bile crno-bijele fotografije, a u razvijanju sam se igrala kontrastima. Svaki takav fotosession bio je prava mala avantura jer sam mladim manekenkama i manekenima pomagala da se našminkaju, obuku različite odjevne varijante i poziraju. Ono što me u tome najviše radovalo bilo je vidjeti ljepotu u svakome od njih i izvući je na površinu, pronaći i potaknuti najbolju pozu, kut snimanja i izraz lica kojima bismo svi poslije bili prezadovoljni. I da svatko od njih dobije fotografije na kojima se voli i koje će cijeli život rado pogledati. U to vrijeme bih često znala pomisliti: „Baš svaka osoba na ovom svijetu zaslužuje imati jedan takav lijepi niz svojih fotografija.“
Nažalost, kad su moji arhitektonski poslovi postali preobimni i zahtjevni, morala sam se oprostiti od tog svog gušta fotografiranja modela i razvijanja fotografija.
No, poriv je ostao. Kad god sam izvan kuće (a ponekad i u kući), ne mogu a da ne zapažam lijepe detalje, neobične boje i igre svjetla i sjene. Posebno me raduje kad na odmoru mogu lutati nekim gradićem i uočavati čudesne i živopisne detalje. Pa vam tako i ovu kolumnu pišem s jedrilice, između dva ‘lova‘ u Visu i Komiži (tako moja prijateljica Marina i ja zovemo naše zajedničke šetnje u potrazi za lijepim prizorima).
Znam da neki ljudi fotografiranje doživljavaju kao bespotrebno opterećenje i ometanje njihova uživanja u odmoru i upijanju lijepih trenutaka. No, za mene je ono upravo suprotno. Gledajući svijet kroz oči koje su pomalo objektivi, ja sam tako prisutnija nego ikad. Fotografiranje je moj način uočavanja ljepote u svijetu i davanja počasti toj ljepoti tako da je zabilježim i ovjekovječim. A danas je, za razliku od nekad, imam mogućnost i brzo i lako podijeliti s drugima. Puno radosti ima u svemu tome.
A kako vi doživljavate fotografiranje?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....