Zdrav razum u uredu: ‘Ne, ne moramo svi biti prijatelji‘

Nisam ga tražila. Nisam ga ni trebala. Ali dogodio se i promijenio mi život. Prije desetak godina prihvatila sam uredski posao koji me usmjerio prema stabilnijoj karijeri. Od nekoga tko je bježao od strukture – i još uvijek donekle bježi – prepoznala sam priliku. I nisam pogriješila. Iskoristila sam sve što se moglo.

Ipak, jedna stvar me odmah zatekla: nepisano pravilo da moramo prijateljevati s kolegama.

Kako sam već imala radnog iskustva i naučila postavljati granice, ova me ideja instinktivno odbijala. Sama pomisao da nakon osam sati provedenih s istim ljudima idem s njima na kavu ili ručak - bila mi je mučna. Čak i kad su mi neki od njih bili simpatični. Nisam ih birala, i nisam vidjela smisla u tome da trošim svoje slobodno vrijeme na odnose koji mi nisu prirodno došli.

Zbog toga bih često dobivala etikete: nisam timski igrač, previše sam zatvorena, asocijalna. I da, znalo me pogoditi. Ponekad bih pokušavala nadoknaditi propušteno, ući u “ekipu”, ali to nikad nije funkcioniralo. Uvijek bi ostao osjećaj da sam stranac u vlastitom radnom prostoru.

A često su te "ekipe" bile poput malih sekti – zatvorene, čvrsto povezane, s jasnim hijerarhijama. Nisu primale nove članove. Bilo je jasno da se pripadnost ne gradi na kompetencijama, nego na druženjima i “kemiji”.

S vremenom sam prihvatila da to nisam ja. I kad bi takve “radne obitelji” pukle – a pucale su redovito – pokazalo bi se da sam bila u pravu. Moj standard je ostao isti: posao odrađen savjesno, odnosi korektni, bez ulaska u tuđu intimu i bez da itko dira moju.

Ostala sam svoja

Ali to ne znači da nije bilo boli. Visokoosjetljiva kakva jesam, mnoge sam poslove i ljude nosila sa sobom dugo nakon što su završili. Pitala se jesam li nešto mogla drugačije. A onda bih se podsjetila da nisam. I da ne moram.

Nedavno sam pročitala da su ljudi koji jasno razdvajaju privatno i poslovno zapravo najzdraviji. Osjetila sam val olakšanja. Godine etiketiranja, izbjegavanja team buildinga i domjenaka, danas vidim kao ulaganje u vlastiti mir. I zdrav razum.

Nikad nisam vjerovala u “obavezna” prijateljstva, ni u školi ni na poslu. Nazivala sam ih "šul-kolege_icama" – jer smo se igrom slučaja našli u istom razredu, hodniku, uredu. Imamo nešto zajedničko, ali to ne znači da ćemo se razumjeti. Još manje da ćemo postati bliski.

Prijateljstvo je za mene sveta stvar. Rijetko, dragocjeno i birano. A oni koji su “dobri sa svima” – od njih sam bježala. Jer iskreno, nitko nije dobar sa svima. To su ljudi kojima se ne vjeruje. Na poslu, još i manje.

I onda se dogodi ironija, a ta je da danas imam jednu pravu prijateljicu koju sam upoznala na poslu. Na istom onom mjestu gdje su nas tjerali da budemo “više od tima”. Obje smo otpale iz ekipe, svaka u svoje vrijeme. Danas se družimo više nego tada. I to nije slučajno.

Je li lako biti manjina? Nositi etikete? Biti na margini? Nije. Ali je nužno – za mene, i za posao koji radim. I svaki put kad sam pokušala biti drugačija od sebe – znala sam da to nije održivo.

Posao je za mene prostor rada, stvaranja, strukture. Ne zabave, ne socijalizacije. Ako usput dođe i nešto više – super. Ako ne – još bolje.

Ne biramo kolege. Ali biramo koga puštamo bliže. I to nije hladno, to je mudro i potrebno.

Do idućeg puta, birajte s kim trošite svoje slobodno vrijeme.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.