Zašto stalno spašavate druge pa ostajete potpuno prazni i iscrpljeni? Terapeutkinja otkriva korijen problema

Spašavanje drugih ljudi, iako se često doživljava kao plemenit čin, može biti duboko problematično i za osobu koja spašava i za onu koja se nalazi u ulozi “spašenoga”. Psihologija jasno ukazuje da ovaj obrazac ponašanja najčešće potječe iz ranog djetinjstva i da ima duboke korijene u obiteljskim odnosima.

Razni obrasci vuku korijene još iz djetinjstva

Najčešće ga prepoznajemo kod djece koja su bila parentificirana - ona koja su prerano preuzela ulogu odraslih i brinula o roditelju ili članovima obitelji umjesto da imaju pravo na igru i bezbrižnost. No, nije riječ isključivo o parentifikaciji. Sličan obrazac nastaje i kod djece koja su odrastala u obiteljima obilježenima stalnim sukobima, gdje su osjećala da moraju smirivati roditeljske svađe i na neki način čuvati mir u kući. Ako je jedan roditelj bio percipiran kao agresor, a drugi kao žrtva, dijete često razvija ulogu zaštitnika upravo onoga koji izgleda slabije, učeći da je njegova vrijednost u spašavanju i tješenju. Slična dinamika javlja se i kada su roditelji emocionalno nedostupni zbog bolesti, ovisnosti ili vlastitih trauma. Dijete tada postaje pretjerano osjetljivo na tuđe potrebe jer samo na taj način uspijeva dobiti barem djelić pažnje i osjećaj pripadnosti. U nekim obiteljima roditelji su svjesno ili nesvjesno svaljivali krivnju na dijete, pa je ono odrastalo s uvjerenjem da je odgovorno za patnju drugih.

Posljedice

Bez obzira na oblik obiteljskog disbalansa, zajedničko je da dijete nije imalo prostora za vlastite potrebe. Umjesto sigurnosti, igre i podrške, moralo je brinuti o drugima ili održavati ravnotežu u kući. Svaki pokušaj izražavanja vlastitih emocija bio je potisnut, osobito bijes koji se često kažnjavao. Tako je dijete naučilo gutati osjećaje i potrebe, a svaki trenutak opuštenosti plaćalo je tjeskobom. U odrasloj dobi taj obrazac prerasta u stalnu ulogu spasitelja, tj. osobu koja daje sebe drugima, ali ostaje iscrpljena i prazna jer nikada ne dolazi do onoga što joj je najviše nedostajalo: prava da bude viđena i prihvaćena takva kakva jest.

Nemogućnost odrastanja i emocionalna ovisnost

Drugi važan element jest činjenica da ta djeca nikada u potpunosti ne odrastu. Iako fizički mogu napustiti roditeljski dom, psihološki i emocionalno često ostaju vezana uz roditelja kojemu je dodijeljena uloga žrtve. Time se održava nevidljiva obiteljska lojalnost - dijete, a kasnije odrasla osoba, osjeća obvezu ostati uz roditelja, spašavati ga ili ublažavati njegovu patnju.

Posebno tešku dinamiku stvara situacija u kojoj je jedan roditelj percipiran kao agresor, a drugi kao žrtva. Takvo dijete s jedne strane živi u strahu od agresora, a s druge strane preuzima golem teret krivnje ako ne brine o roditelju-žrtvi. U takvom sustavu odgoja pasivna agresija postaje norma, a krivnja glavni mehanizam kontrole. Ove ranije naučene uloge i mehanizmi oblikuju i odrasle odnose, često nesvjesno ponavljajući dinamiku iz djetinjstva.

Ponovno odigravanje starih uloga u odrasloj dobi

Odrastanjem, osoba s takvim iskustvom prenosi ove obrasce u svoje odnose. Ista dinamika koja je postojala u djetinjstvu ponavlja se i u partnerskim, prijateljskim ili poslovnim odnosima. Onaj tko je cijelo djetinjstvo balansirao između straha i krivnje danas nesvjesno traži osobe koje će ga podsjećati na roditelja kojeg je morao spašavati.

Spasitelj bira partnere ili prijatelje koji zauzimaju ulogu žrtve. Takvi odnosi djeluju poznato i “prirodno”, iako su u stvarnosti toksični. Spasitelj ne prepoznaje vlastite potrebe, ne zna ih izraziti niti tražiti podršku, već nastavlja ulagati energiju u druge, u nadi da će tako dobiti priznanje, ljubav ili barem izbjeći napuštanje.

Kako prepoznati i osloboditi se uloge spasitelja

Jedna klijentica javila se zbog osjećaja kroničnog umora i nezadovoljstva u partnerskom odnosu. Partner ju je često stavljao u poziciju osobe koja “rješava” njegove probleme, od financijskih do emocionalnih, dok za njezine potrebe nije bilo mjesta. Klijentica se osjećala iscrpljeno, ali nije znala kako prestati pomagati. Kroz terapijski proces otkrili smo da je u djetinjstvu živjela s majkom koju je doživljavala kao žrtvu i ocem koji je bio autoritativan i emocionalno distanciran. Još kao dijete preuzela je ulogu one koja “smiruje” majku, tješi je i daje joj osjećaj da nije sama. To iskustvo postalo je njezin nesvjesni obrazac: ako nekoga spasi, možda će zauzvrat dobiti ljubav i sigurnost koje su joj tada nedostajale.

Na terapiji smo radili na prepoznavanju i imenovanju vlastitih potreba, od osnovnih, poput odmora, podrške i slobodnog vremena, do emocionalnih, kao što su želja za nježnošću, priznanjem i osjećajem da smije biti ranjiva. Kroz vježbe postavljanja granica, klijentica je učila reći “ne” bez osjećaja krivnje i razlikovati tuđu odgovornost od vlastite. Kako je proces odmicao, počela je uviđati da njezina vrijednost ne ovisi o tome koliko problema drugih ljudi riješi. Po prvi put u životu osjetila je da može biti voljena i kada nije u ulozi spasiteljice. To je otvorilo prostor za gradnju zdravijih odnosa, temeljenih na ravnoteži i uzajamnom poštovanju.

Put prema iscjeljenju

Kroz unutarnji, terapeutski rad na sebi, neophodno je prvo osvijestiti da spašavanje drugih nije čin istinske ljubavi, nego nastavak nerazriješenih obrazaca iz prošlosti. Prekid obrasca spašavanja zahtijeva hrabrost i dosljedan rad na sebi. Umjesto da svoju energiju ulažemo u tuđe probleme, potrebno je naučiti usmjeriti je prema vlastitim granicama, potrebama i emocionalnom razvoju.

Istinsko odrastanje počinje kada preuzmemo odgovornost za vlastiti život i prestanemo tražiti smisao kroz spašavanje drugih. Tek tada se otvara prostor za zdrave i ravnopravne odnose, tj. odnose u kojima ljubav proizlazi iz slobodnog izbora i autentične povezanosti, a ne iz osjećaja krivnje ili obveze.

Oslobađanje od obrasca spašavanja nije samo čin samopomoći, to je čin dubokog iscjeljenja. Kada prestanemo tražiti svoju vrijednost u tuđim životima i počnemo njegovati vlastite potrebe, otvaramo put prema autentičnoj slobodi i unutarnjem miru. Tada ljubav postaje izbor, a ne teret, a naši odnosi postaju prostor podrške, rasta i istinske bliskosti.

Spašavanje počinje iznutra, kroz prepoznavanje i njegovanje vlastite autentičnosti. To znači osloboditi se obrazaca koje smo naslijedili ili naučili te živjeti život koji odražava našu pravu prirodu, umjesto očekivanja drugih. Autentičnost je srž iscjeljenja jer nas oslobađa od iluzije da našu vrijednost određuje naša uloga u životima drugih.

Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje