Za druge znamo najbolje, a u stanju smo izgubiti godine i ne vidjeti što se nama događa

Ne sjećam se što sam joj više pričala, što sam pametovala, ali sjećam se i lokacije i trenutka kad me, prije desetak godina, pogledala i rekla mi: „Jesi li ti jedna od onih ljudi koja zna dati super savjete svima drugima osim sebi?“

Urezalo se. Bila je i ona jedna od istih takvih ljudi zato je znala i prepoznati sebi sličnu. Možda nas je baš to povezivalo i spašavalo jer smo jednoj drugoj davale savjete koji su nam trebali, a same sebi smo uskraćivale. Godinama kasnije vodim takve razgovore s dragim, ali i manje poznatim ljudima uz veliku razliku u odnosu na onomad. Znam dati savjet i sebi, tj. ne čekam da bi mi netko na nešto ukazao. Reagiram, najčešće, i prije nego se nešto dogodi ili u trenutku dok se nešto događa. Kao kad sam shvatila da se ne znam odmarati, da ne znam neke stvari iskomunicirati odmah, da gutam emocije, da mi nedostaju neke stvari u svakodnevnom životu i slično.

Ne trebam više da mi neka Kristina kaže da mi nedostaje pažnje. Ili da mi neki Tomislav kaže da zaslužujem samo lijepo, da vrijedim. Ili da mi neki Ivan kaže kakva sam osoba i što mi točno odgovara.

Ne prepoznaju simptome depresije

No, godinama su mi takvi ljudi i njihovi savjeti bili potrebni iako sam ja, iz svih svojih resursa, savjetovala njima nešto što bi inače dobili na terapiji ili nekim konzultacijama. Znala sam im posložiti rasparene čarape kao ili gotovo isto kao što bi to neki terapeut napravio jer sam, najčešće, u njima ili nekim njihovim dijelovima vidjela i sebe. Ali, za razliku od onda, danas te savjete i sama poslušam i primijenim.

Sjetim se toga i kad bude baš teško, uslijed nekih životnih situacija koje su neminovne, pa potoneš u neko sivilo ili čak crnilo, no na kraju dana dođem do svijetlo sive ili nekad i potpuno bijele boje.

Ti ljudi koji znaju bolje za druge, a ne za sebe, nisu rijetki. Ima ih puno. Čak i u nekim zanimanjima gdje, prema svemu sudeći, ne bi trebali biti takvi, tj. trebali bi imati sve moguće alate i znanja da sami sebi pomognu no ipak, čak ni psihijatri sami sebi nerijetko ne prepoznaju neke simptome anksioznosti ili depresije na vrijeme.

Dokle sam živa neću zaboraviti rečenicu jedne psihijatrice koju poznajem kad je, nakon par mjeseci teške tuge za umrlim članom obitelji, sama izjavila na moje uši: „Ne mogu vjerovati da nisam primijetila da sam u depresiji.“ I bila je, a u međuvremenu je davala savjete drugima i liječila druge kako je najbolje znala isključivši u potpunosti mogućnost da je i sama pacijent. Mi, ti koji najbolje znamo za druge, u stanju smo izgubiti godine i ne vidjeti što se nama događa. Znam, jer mi se dogodilo.

Ne dijelim savjete tako lako

I sad, s ovom pameću, iskustvom i znanjem unazad dvije godine dolazim do problema da više ne dijelim savjete tako lako. Ne odgovaram na poruke odmah ili ne odgovaram uopće, ne slušam tuđe drame jer me crpe, ne pokušavam svima sve popraviti i namjestiti da im bude bolje, dok je kod mene klimavo. Zašto problem? Zato što se mnogi, a najviše oni koji sami sebi ne žele pomoći, lako naviknu da imaju savjetnika i nekog kome će se jadati maltene 24/7. Pogotovo ako je besplatno, dostupno i bez postavljenih granica kakva sam ja bila godinama. Takvima je sad nepojmljivo da više nisam "tu", ne dijelim eseje od poruka što i kako, čak ni ne pročitam sve što su napisali jer sam, najzad, odlučila biti ona osoba koja zna najbolje za sebe, a za druge ponekad i s filterom.

Kad počneš rasti i postavljati granice, putem izgubiš one koje si godinama savjetovao, a s mjesta se nisu pomaknuli. I to je u potpunosti u redu iako je nekad bolno, ali došlo ti je iz guzice u glavu da savjete koje daješ drugima napokon poslušaš, primijeniš i tako ostaneš bez nepotrebnih viškova bez obzira radi li se o ljudima ili stvarima.

Do idućeg puta, ako znate najbolje za druge, dajte si šamar i pogledajte sebe.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.