Ana Kolar

 Privatni album
a vi?

Voljela bih da sam manje brinula o tome ‘što će selo reći‘

Kako sam se odvojila što od centra što od obitelji, mislila sam da to mišljenje sela ili zajednice do mene neće doći, tj. da na mene neće ostavljati nikakav utjecaj, a najmanje bol zbog nečijeg mišljenja

Mislila sam da je to nešto što mi se nikad neće dogoditi i protiv čega sam, ajmoreć‘, cijepljena. Gledala sam kako se drugima životni putevi savijaju, prekidaju pa ponovno nastavljaju, baš uslijed toga ne vidjevši kako i sama, ne jednom, mijenjam svoje želje i odluke zbog „što će selo reći“ principa.

Da, činjenica jest da sam masu puta baš na to „a što će netko reći“ ja učinila po svome, ne jednom, a ponekad i zaribala svjetski, ali slušala sam se i kasnije bila u miru sa svojom odlukom. No, ako ću biti iskrena prema sebi, a onda i prema tom selu koje nerijetko upropasti potencijalno prekrasne živote, veze i karijere, nije uvijek bilo tako. Kakav perfekt, nije (prezent, op.a.) uvijek tako.


Obiteljski hobi

Iz Zagreba sam, dakle, najveće sredine na ovim prostorima, dapače, nisam ni iz nekog manjeg kvarta već iz centra gdje je uvijek bilo puno ljudi i sadržaja. Bilo je i jest puno prilika i sve maltene servirano na dlanu, nisam morala ići nekud daleko da bih nešto vidjela ili saznala i opet, mentalitet sela mogao se osjetiti i tu. U centru se jednako sve o svima znalo, pratilo, komentiralo i prolazilo zabilježeno. Još kao dijete, bez mobitela i interneta, tračevi i glasine bili su redovna dokolica. Znalo se tko je trudan, prevaren, bolestan, što jest ili nije upisao, kakve su mu ocjene ili koliko zarađuje. To je valjda nacionalni sport jednako kao mjerenje krvnih zrnaca (a i tu smo kao centar bili jaki, pogotovo u devedesetima kao jedna nekad komunistička ulica) ili brojanje tuđeg novca.

Mislila sam, tj. trudila sam se da me to ne dira no odrastanjem se to nekako uvuklo pod kožu, postao dio folklora i nerijetko bih i sama oplela po nekom/nečem ne znajući zapravo ništa o onome o čemu pričam doli neprovjerenih informacija koje su do mene pitaj boga kako došle. Bio je to i neki obiteljski hobi koji mi se, s godinama, zgadio i ne jednom sam se s takvih ručkova povlačila ili rekla da promijenimo temu jer bih izgubila tek slušajući o susjedi koja ima novog trećeg muža.

Kako sam se odvojila što od centra što od obitelji, mislila sam da to mišljenje sela ili zajednice do mene neće doći, tj. da na mene neće ostavljati nikakav utjecaj, a najmanje bol zbog nečijeg mišljenja. Prvi „prekršaj“ koji sam napravila bio je preseljenje s tadašnjim u podstanarstvo, iako smo oboje iz Zagreba i imamo gdje biti. Opcija „svi pod istim krovom“ mi ni tada, a sada pogotovo, nikad nije predstavljala ništa dobro osim možda sigurnog odlaska u ludnicu s tim ušteđenim novcem koji bih inače negdje davala na rentu. Da ne nabrajam sad sve svoje prekršaje u očima drugih jer bilo ih je, ne mogu reći da me komentari nisu boljeli i da sad, godinama kasnije, neke od svojih odluka i postupaka i dalje važem na konto toga.

Da, sigurno se manje okrećem u krevetu i manje razmišljam hoću li nešto napraviti za sebe, svoj mir i dušu nego prije, ali ponekad se ulovim kako važem što će i hoće li netko nešto reći. Ulovim se kad tražim nečije odobravanje ili mišljenje umjesto da se samo pustim pa kud puklo. I zbilja sam mislila da moj put nisu kreirali drugi već ja sama no to sad, uvidjevši koliko sam više slušala druge nego sebe, ne mogu reći.

Da sam više slušala samo sebe pitaj boga gdje bih bila i kako bi mi bilo, možda bi mi bilo bolje, a možda gore nego što mi je sad. Ne mogu to znati. Ono što mogu znati jest da sam trebala neke poslove odavno prekinuti, da sam trebala tražiti više novca, da sam trebala otići na neka putovanja na koja nisam otišla kako ne bih nekome nedostajala… Lista je preduga i strah me suočiti se što se sve na njoj nalazi samo zato što nisam slijedila ono što mi je utroba govorila. Ne srce, ne glava, ono što uvijek vrijedi poslušati jest utroba, tj. želudac (Englezi to super zovu „gut feeling“) i to je baš to. Kad u nešto nisi siguran ili nešto zbilja želiš svim svojim bićem, osjećaj je obično tamo između pupka i rebara. Nepogrešiv je, samo ga treba znati čuti i poslušati.

Kažu da nikad nije kasno i to je, gotovo, jedino što bih htjela poslušati od sela koje misli umjesto mene/nas.

Do idućeg puta, slušaj svoj želudac, a ne selo, ulicu, kvart, rodbinu. Želudac zna bolje od svih njih, pa i tebe.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.

Linker
15. lipanj 2024 05:23