‘Ništa se nije dogodilo, ali strah je bio stvaran. Zašto i dalje osjećamo nesigurnost na svakom koraku?‘

Prije nekoliko tjedana našla sam se u drugom gradu i vraćala se u smještaj taman kad je pao mrak. Nije bilo kasno, bilo je otprilike 17 h i mrkli mrak u gradu koji nije „moj“. Inače imam naviku hodati gotovo uvijek i svugdje sa slušalicama na ušima, no tada mi to nije palo na pamet. Iako sam trebala prehodati samo 10-ak minuta, kroz neki park pa uz rijeku uzbrdo, srce mi je lupalo kao da trčim. Brzo hodam otkako znam za sebe i mislim da sam tad hodala još brže. Grčevito sam stiskala mobitel u džepu jakne i samo čekala da ugledam vrata zgrade u kojoj sam te večeri spavala. Tek kad sam zatvorila vrata iza sebe, izdahnula sam, a potom i vrata stana.

Osjećala sam se nesigurno

Ništa se na cesti nije dogodilo, dapače, gotovo nikoga nisam vidjela jer je bio blagdan, ali osjećala sam se nesigurno. Ja, koja sam kadra otići doslovno na drugi kraj svijeta sama i tamo hodati ulicama i u dva ujutro sama, sad sam umirala od straha. Ne, nije to ni prvi ni zadnji put da sam osjetila taj strah. Osjetim ga jako često otkako pamtim, i to ne samo ja nego većina, ako ne i sve žene.

Prije sam mislila da je samo do mene, do kvarta u kojem sam odrasla, do iskustava koja sam vrlo rano proživjela, ali nije tako. U razgovoru s brojnim ženama i prijateljicama, sve radimo skoro isto kad se negdje nađemo same, pogotovo u mraku i na nepoznatom terenu. Ma čak i na poznatom. Nije nam ugodno jer su nas još kao klinke ugnjetavali, dovikivali nam i pipkali kad se nije ni htjelo ni smjelo. Od kolega u školi, do bliskih ljudi i potpunih neznanaca u tramvaju ili pošti. Gotovo svaka od nas doživjela je bar jedno neugodno iskustvo samo zato što je žensko i jer se našla na tom mjestu u tom trenutku. Nekad i u pola bijela dana, pred drugima - recimo, meni je pored moje mame u dupkom punom tramvaju nepoznati muškarac krenuo lizati vrat. Kako sam se uzmaknula i protrnula od nelagode, straha i srama, tako je nestao u gomili. Nitko nije reagirao, a ja sam se smrznula od šoka. Kažu ti, najčešće oni koji nisu ništa slično doživjeli, zašto ne urlaš, zašto ne opališ šamar, ne reagiraš? Zato što je jedna od potpuno normalnih reakcija na strah i nelagodu da se smrzneš. Da doslovno ne možeš pustiti glas i pomaknuti tijelo. Ništa u tome nije čudno i tako kod mnogih ljudi tijelo reagira na strah. Kao neko primordijalno stanje kad smo bili u šumi, izašli iz pećine i naletjeli na predatora i ukopali se kako ne bi reagirao. Doslovno ista stvar.

Samo da ga imam na oku i onda mi je lakše

Prije nekoliko godina bio je onaj trend bismo li odabrale da nas napadne odnosno presretne medvjed ili muškarac i gotovo sve žene glasale su za medvjeda čak i ako nas na mjestu ubije. Potpuno razumijem taj odabir jer bih i sama odabrala isto. Ukopala bih se od straha (ali i strahopoštovanja, što ne osjećam ni prema jednom muškarcu, pogotovo ne zlostavljaču i nasilniku) i čekala da prođe pa što bude. Daleko od toga da nema divnih muškaraca i da nisu svi isti, no kad hodaš sama cestom i čuješ iza sebe korake, želudac ti se spusti u pete, a dah pretvori u knedlu koja je zapela na pola puta između pluća i usta. Pa zastaneš, čekaš da prođe, radiš sve što ti nikad nitko nije rekao, nego instinktivno pokušaš izaći iz neugodne situacije i spasiti se čak i da nije opasnost. Samo da ga imam na oku i onda mi je lakše. Sve radimo iste „trikove“ koje ne mislim sad odavati, trikove koje nas nitko nije naučio, ali nam pomažu da sigurne stignemo kući.

Neki dan pročitala sam komentar muškarca kako se on ne osjeća nesigurno u Zagrebu pored 20-ak maskiranih muškaraca i da uopće ne zna zašto bi se jedna majka s bebom tamo osjećala loše. Našla se na krivom mjestu u krivom trenutku, ništa joj se nije dogodilo, ali da se osjećala užasno i u strahu apsolutno vjerujem jer tako sve živimo otkako smo rođene.

Odgoj

Još odmalena nas uče da ne idemo nikud same, da smo barem u paru. Čak i ako su dvije cure, bolje je nego da smo same. Uče nas da ne autostopiramo. Da uvijek idemo osvijetljenom stranom ulice. Da ne idemo same po mraku. Ako bilo što treba, da zovemo da se dođe po nas i čekamo na vidljivom. Kad nije bilo mobitela, snalazile smo se i prvo bismo jednu otpratile do haustora, pa bi nerijetko njen tata ili mama išao otpratiti drugu jer bilo je manijaka koji su dočekivali čak i u haustoru. Sve to ti se zacrta toliko duboko da i 25 godina kasnije počneš disati tek kad čuješ kako si okrenula ključ u vratima i da nitko ne može ući.

Nije paranoja, nisu migranti, to je samo odgoj i činjenica da smo slabije pred najslabijim muškarcem i ako je netko odlučio na bilo koji način nauditi nam, teško da ćemo se izvući. Da moramo imati te „trikove“, sigurne brojeve telefona, mobitel uvijek pune baterije, suzavac u torbi i slično jer svijet nije sigurno mjesto za žensku osobu koja sama hoda cestom. Nikad nije bio, bez obzira na to kako ona izgledala i kako se odjenula.

Neki će se smijati

Naravno da će se na ovo mnogi muškarci uvrijediti, neće shvatiti, neki će se i smijati, ali oni nisu tako odgajani.

Baš nedavno o tome pričam s frendicom i dolazim do zaključka da rijetko, pogotovo po mraku, idem nekud sama pješice. Ne idem sama ni u šumu usred dana, po suncu. Jer, nikad ne znaš. Ali, išla bih da pored sebe imam srednje velikog psa, po mogućnosti neke „opasne“ pasmine, jer znam da mi nitko tada ne bi prišao. Da djeluje bolje od ikakvog suzavca i čuva te od neugodnosti svake vrste. Išla bih onda i u planinu i u šumu, moja psina i ja. Čak i po nepoznatim gradovima.

Do idućeg puta, čuvajte se i probajte shvatiti da svijet za ženu vrlo često nije sigurno mjesto iako vam se čini da jest.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.