Volim ljubav, ali ne i vjenčanja. Još gore mi je kada se u organizaciju ovog događaja uplete rodbina

Marina i njezin suprug vjenčali su se tako da nikome ništa nisu rekli i samo su svojim roditeljima i kumovima javili da te i te večeri dođu u jedan restoran i budu lijepo uređeni. Nitko nije imao pojma je li riječ o promociji, novoj karijeri, kupnji nekretnine, možda bebi… Ali ne, tamo je bio matičar, oni su bili srednje otmjeno uređeni i vjenčali su se pred manje od deset ljudi.

Ona je bila susjeda iz ulice, godina negdje kao moja mama, i otkako sam čula za tu priču pamtim ju kao nešto što bih, da se i sama udajem, tako napravila. Nikad, ali nikad, ni kad sam mala bila niti na televiziji nisu me privlačile velike svadbe, slavlja i stres oko organizacije tih stvari. Da, ima ih još takvih poput Marine koji to naprave u miru i najvećoj intimi (recimo, i frendica Sonja se udala - bilo ih je troje, ona, suprug i matičar jer su bili u državi u kojoj se to tako moglo). Savršeno. Ali, za mene baš savršeno. Jer nikad nisam gajila neku tradiciju i nikad mi nije bilo prirodno dijeliti nešto toliko intimno s masom ljudi. Za mene su to cirkusi i kazališne predstave. Ponavljam, za mene. Poštujem one kojima je to velika stvar i koji se tome vesele, ali gotovo nikoga nisam upoznala tko kasnije nije barem jednu stvar u cijelom tom vašaru požalio. Od stresa planiranja, kakvo će vrijeme biti, tko će sve doći ili neće, trošak, koliko čujem od fotografa vjenčanja gotovo uvijek (osim ako nije trudna) mladenka na dan vjenčanja dobije menstruaciju iako nije po planu, nego je toliko istresirana da prokrvari.

Bila sam na ukupno tri ili četiri vjenčanja u životu, jedno zbilja malo i pitomo, dva malo veća (stotinjak) i doslovno mi je u jednom trenutku pozlilo i otišla sam prije ponoćnog gulaša. Iako je, ne mogu reći, sve bilo ukusno i organizirano, lijepo mjesto, ne previše uštogljeno. No, nisam za to. Moj živčani sustav i hipersenzibilnost nisu za to. Odbila sam (Oprosti mi, Eva N.P., op. a.) ići na jednu takvu veću ove godine jer em nisam bila od volje, em stvarno ne volim vjenčanja. Ne volim ta vrištanja, žvakanje podvezica, kolo, alkohol, bendove… Fotke su, Eva N.P., krasne, i sigurna sam da je bilo lijepo.

Na ovu ipak idem

No, ove godine ipak idem na jednu, ovih dana. Jer, ženi se brat. Najmlađi. I nekako, u meni je sve stalo, na to nema da ne idem, nema šanse pa kakva god da je. Nazovimo to zovom krvi ili čime već, ja tamo moram biti. On je, s mladom, htio sve ono što sam ispričala za Marinu i Sonju, mini svadbu, čak i bez svjedoka, ali… Prije nego što su to ostvarili, rekli su roditeljima i povratka nije bilo. Neće to biti velika svadba, dvadesetak ljudi, relativno ukusno, no nije onako kako on i ona žele, već kako familija nalaže. I to je baš taj moment, kao i kod krštenja, dočekivanja bebe, otkrivanja spola, koji mrzim. To nalaganje i zadovoljavanje forme, tradicije i obitelji. Ispunjavanje tuđih očekivanja. Jer, ja sam ta koja se udaje, ne moja mama, ne njegovi roditelji, mi smo ti koji određujemo pravila iz vlastitih želja i srca. Uostalom, u idealnim uvjetima i iz i zbog vlastite ljubavi jedno prema drugom. Za to mi ne trebaju ni kuverte, ni razdrljene košulje, ni gulaši, treba mi obećanje, a papir… Ajde, neka ga, ako je to nečemu ili nekome bitno. Iako, i dalje vjerujem da ama baš ništa sam papir ne mijenja osim nekih birokratskih situacija (kredita, škola, vrtića, poreza), dakle, teški atavizam koji je u, nadam se, zalasku karijere.

Slavite ljubav, ali intimno

Intimnost, ljudi dragi, to je ono što priželjkujem ljudima koje volim i kojima sam okružena. Neka bude slavlja i ljubavi, ali budite intimni, čuvajte svoje najdraže za sebe. Kakvo otkrivanje spolova djece, najave ne znam čega i nabijanje pritiska samima sebi u već stresnoj situaciji?

Ne znam jesam li dovoljno puta ponovila, ne volim svadbe. Zvali su me na još jednu ove godine, da, da budem plus jedan, odgovorila sam: "Ne želim ni na svoju, a kamoli tuđu."

Ali, volim ljubav, i volim što ću ovog vikenda, unatoč familiji koja se potrudila od toga napraviti manji cirkus, gledati baš to, ljubav. I nakon dva sata otići svojim putem, čitati negdje knjigu, a njih pustiti da konačno budu samo njih dvoje, kako su od samih početaka i htjeli biti.

Do idućeg puta, dajte zaje*ite tradicije i barjake, birajte intimnost, finoću i ljubav. Slavite ljubav onako kakva ona jest, nježna, topla i tiha. Ponekad malo glasna, ali opet divna.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.